Hram Tome malog

30 maja, 2017 u rubrici Opančarski dnevnik

Ovih dana ističe mandat aktuelnom predsedniku Srbije Tomislavu Nikoliću, mom omiljenom opančaru – da podsetim:

U mom selu ima jedan opančar

Što on pravi dobre opanke!

Obuješ ih, popenješ se na soliter

i skočiš sa desetog sprata –

ti se razbiješ ko….., a opancima ništa!

Svašta sam o njemu pisao (www.opancar.com), red je da ga kako dolikuje i ispratim, pa da počnem od aktuelne vesti – srpski patrijarh Irinej osveštao je hram Svetog velikomučenika Dimitrija u Bajčetini, čiji je ktitor predsednik Srbije Tomilsav Nikolić. Patrijarh je tim povodom održao lepu propoved u kojoj je rekao da je taj hram „nova zvezda na srpskom duhovnom nebu, novi ukras blagoslovene zemlje Srbije“i pozvao građane da se ugledaju na Nikolića.

Ne iznenađuju ove reči Patrijarha jer njegovo rukovođenje Srpskom pravoslaavnom crkvom je taman na nivou na kojem je Tomislav Nikolić u proteklom mandatu vodio ovu državu. Čovek koji može da odlikuje Dragana J. Vučićevića se, po svojim pogledima i moralnim stavovima, najblaže rečeno, solidariše sa nagrađenim, pa je za misleći deo naroda tu svaki dalji komentar suvišan.

Ugledajte se na Nikolića – reče Patrijarh. Ne daj Bože! Na pitanja – otkud mu pare za izgradnnju  hrama vrednog million evra, Nikolić odgovara u svom uobičajenom ignorantskom stilu koji vređa inteligenciju poštenih ljudi – “Novac za izgradnju crkve u Bajčetini sam skupljao kao što su nekada monasi išli po svetu”. On ne razmišlja o tome da bi takav odgovor mogao, razumljivo ali ne i opravdano, da postane matrica i za druge građane koji dođu pod udar propisa o ispitivanju porekla imovine – kad može Predsednik mogu i ja!, a to je i najbolji način da se stavi tačka na parolu o borbi protiv korupcije, zahvaljujući kojoj je ova politička garnitura i došla na vlast.

Citirana izjava bi jedino mogla da se shvati kao (neuspešna) stilska figura koja upućuje na humanitarni fond “prve dame”, Dragice Nikolić, koji je, i pored ukazivanja od strane javnosti, vođen na način koji je suprotan svim mogućim propisima i svetskim uzusima kojima se takva delatnost obavlja – mimo svake kontrole, kako one koja se tiče sticanja tako i one koja se tiče trošenja prikupljenih seedstava. I tu opet dolazimo do onoga  – kad može Predsednik mogu i ja!, a to je deviza koja će kod nas da uništi dalji razvoj ove humanitarne ideje poznate u celom svetu.

Dizajnerka hrama na pomenutoj svečanosti kazuje i da je urađena kripta za ktitore: „To je praktično dom za Tomislava i Dragicu Nikolić“. I sad se ja kao građanin pitam – treba lli pored svega nabrojanog, ja koji za Nikoliće nemam ni gram poštovanja, da sutra, ako me put nanese u obilazak srpskih manastira, da slušam priču o dobrotvorima Dragici iTomislavu Nikoliću koji tu treba da budu sahranjeni. Ne, Gospodine Irinej, što je mnogo, mnogo je – dok ste vi Parijarh Srpske pravoslavne crkve, ja zamrzavam svoj odnos prema takvoj crkvi, sa napomenom da to nisu i jedini gresi koji bi vam se mogli staviti na teret, no o tom nekom drugom prilikom. Ovde je reč o Nikolićima, a toliko vas je da čovek ne može sve od jednom da postigne.

Čitav politički život Tomislava Nikolića je sazdan od kontroverzi – počev od njegovog ranog sledbeništva Vojislava Šešelja, zvanja “vojvode” iz tog perioda, hodanja po ratištima upropašćene države i propagiranja ideje o velikoj Srbiji od Karlobaga do Virrovitice, što je dovelo do rata u kome su mnogi nedužni životi izgubljeni, pa preko prevare sa džakovima navodno krivotvorenih glasačkih listića i slikanja (njega i Vučića) sa navodno tim džakovima ispred skupštine (što je u kasnijem sudskom postupku odbačeno a nikad objavljeno), nakon čega je ova politička garniture i došla na vlast.

Mogao bih ovde da pišem i o poslovnoj delatnosti Tomislava Nikolića za vreme njegovog predsednikovanja državom, koja je, sudeći po njegovoj (i njegovih) imovinskoj karti bila očigledno uspešnija od njegovog političkog delovanja. Pisao sam u više navrata o tome, pa ovde, s tim u vezi, samo jedno pitanje – svedoci smo kaštigovanja Miroslava Miškovića i članova njegove porodice koje godinama traje, a koje se, kako je na kraju ispalo, odnosi na utaju poreza. Može li neko iz ove vlasti da izađe sa podacima o porezima i njihovoj visini koje je Nikolić platio u vezi obavljanja svoje poslovne delatnosti. A ako te privatne poslovne delatnosti nije bilo – što bi i priličilo predsedniku države, otkud mu tolike pare za višestruko uvećanje imovine, pa čak i za zidanje hrama od million evra. I sve dotle dok se to ne istraži i javno objavi ostaću u uverenju da u ovoj državi vlada politika dvostrukih aaršina, koja je jedno od najpogubnijih zala u svakoj politici.

Taj čovek radi sve ono što ni običan građaanin a ne Predsednik ne bi smeo da radi. On bespravno za sebe i svoje sinove zida kuće u Savskom priobalju, području iz koga se Beograd snabdeva vodom, gde je svaka gradnja zabranjena i niko to ne sme da spreči. I opet ono poznato – kad može Predsednik mogu i ja, a kao rezultat toga ne ruše se ni drugi objekti potom podignuti kako na toj lokaciji tako i širom zemlje pa sada ima ima preko dva miliona bespravno podignutih objekata, što je po neim podacima dvostruko više  nego pre dolaska Nikolića na vlast.

Taj čovek hoće da bude sve što nije. Prave se vicevi na račun njegovog obrazovanja. Bije ga glas da je pod stare dane kupio fakultetsku diplomu, a da se pritom nije potrudio ni da upamti koji je i gde fakultet završio. I sad ponovo imamo onu pojavu – kad može Predsednik mogu i ja!, čime je široko otvorio vrata pojavi kupovine diploma – što se u normalnim zemljama, a bogami doskora i kod nas, smatralo teškim falsifikatom i ozbiljnim krivičnim delom. Time je jednim udarcem ubio bar dve muve – s jedne strane je relativizovao težinu ove pojave i rehabilitovao počinioce, a s druge strane naneo težak udarac sistemu vrednosti u oblasti obrazovanja.

Ništa bolje nije ni političko delovanje Tomislava Nikolića tokom njegovog predsednikovanja. Njegovi nenaadani potezi na tom planu, često i direktno suprotni zvaničnoj politici, usmereni pre svega pažnji domaće javnosti u cilju najobičnijeg populizma, se tumače i kao ratno huškački, što prema onima kojima je navodno upućeno deluje i kontraproduktivno i izazivački, pa tako ovih dana imamo u zemlji povećane tenzije zbog najavljene mobilizacije.

Želeo bih da mi neko objasni u čemu je razlika između nedavne izjave Tomislava Nikolića prilikom otvaranja mosta koji povezuje Srbiju i Republiku Srpsku – da će to jednog dana biti sve jedna država, u odnosu na slične izjave albanskog premijera Rame u vezi Kosova, povodom čega se sa naše strane – posebno Tomislava Nikoliča, šalju ratno huškačke pretnje i izjave i objavljuje mobilizacija vojnih obveznika.

Mnogo bi o Tommislavu Nikoliću i njegovoj vladavini još moglo da se govori, ali za pametne je i ovoliko dosta. Od mene – predlažem naziv i titulu: Toma mali. Istorija poznaje tu vrstu kvalifikacije – Karlo Veliki (htedoh ovde da pomenem i Aleksandra Velikog ali me plaši da bi se u ovoj zemlji prosvećenih pobornika ove vlasti to moglo dovesti u vezu sa Aleksandrom kome Nikolić danas predaje dužnost Ptredsednika),  Pipin Mali … pa svakom po zasluzi. U tom smislu predlažem da i sebi dodeli jedan orden, jer ih je za svog mandata delio i šakom i kapom  – 1.210! Sudeći po tome nikada nam nije bilo lepše.

Dragiša Čolić, 29.05.2017.