O MUZICI, NAŠIM NARAVIMA I JOŠ KOJEČEMU PO NEŠTO – nastavak (5)

25 decembra, 2013 u rubrici O opančarima i opancima

       Raspričao sam se o muzici a zapostavio sam sport koji je moja ljubav od detinjstva. Još od vremena kad bi me otac nedeljom popodne uhvatio za ruku i rekao – Aj’mo mi druže da gledamo Zvezdu. I tako nas dvojica krenemo polako preko “šume“ (današnji kamp Košutnjak) pa preko Careve Ćuprije i Topčiderskog brda izbijemo tu negde oko sadašnjeg Šehera, presečemo „Hajd park“ i eto nas na stadionu – stari Zvezdin stadion (na istom mestu gde i današnja „Marakana“) ili JNA (današnji Partizanov stadion), zavisi gde se igra. Sve u svemu oko 45 minuta šetnje i priče o fudbalu, pa isto toliko i u povratku!

       Bio sam mali kad je bila Olimpijada u Helsinkiju, televizije nije još bilo, pa se slušao radio prenos. Tada još nije bilo profesionalizma u sportu, bar ne ovakvog kakav je danas, a pošto su na Olimpijadi mogli da učestvuju samo amateri, fudbal je bio zastupljen isto kao i svetsko prvenstvo – svi najbolji su bili tu! E, mi smo na na toj Olimpijadi osvojili srebrnu medalju. Izgubili smo tek u finalu od Nemaca. A u polu finalu smo pobedili čak i Ruse! Možete misliti šta je to značilo pobediti Ruse dok je Rezolucija INFORMBIROA bila u punoj snazi. Toliko sam dobro upamtio sastav našeg tadašnjeg olimpijskog tima da ga se i danas sećam. Igrao se W sistem: Beara – Stanković, Crnkovič – Čajkovski (Zlatko), Horvat, Boškov – Ognjanov, Mitić – Vukas – Bobek, Zebec.

       I ne samo to. Sećam se i čuvenog mađarskog tima iz 1954. godine. Niko nije mogao da im se suprotstavi. Ko bi danas rekao da su Mađari nekada bili svetska sila u fudbalu. Odu u London i na sred Vemblija pobede Engleze sa 7:2! Igrali su u sastavu: Grosič – Buzanski, Lantoš – Hidegkuti, Kočiš – Palatoš – Puškaš, Cibor. Kasnije su se raspali kad su Rusi, mislim da je to bilo 1956. godine, tenkovima ušli u Budimpeštu, i uspostavili poredak koji je i nama pretio 1948. godine donošenjem rezolucije INFORMBIROA. Puškaš je uspeo da se domogne Španije i tamo je potom imao uspešnu karijeru i u Realu iz Madrida.

* * *

        I ja sam, normalno, tako napaljen za fudbal, počeo od fudbala. Odigrao sam par utakmica u podmlatku Čukaričkog, ali me je „društvo sa Save“ nagovorilo da pređem na veslanje gde sam, prilično uspešno, veslao u Partizanu sve do kraja studija. Preko zime sam se bavio i skijanjem. I tu sam, za one prilike, bio prilično uspešan – bio sam nekoliko puta član reprezentacije Srbije na u to vreme tradicionalnim tromečima: Srbija – Bosna i Hercegovina – Makedonija. Ne mogu se ti rezultati porediti sa današnjim, naročito sa uspesima veslača, ali nije to ni bitno. Bilo je lepo. A bili su to i zdravi sportovi, pa sam iz tog vremena stekao neke sportske navike – takmičarski duh, upornost, fer plej, koji su me pratili čitavog života u svemu onom čime sam se bavio. Smatram da je to bila najveća vrednost koju sam od sporta dobio.

Nastavice se …