Rekonstrukcija svesti

3 jula, 2013 u rubrici Kolumne

Moraćemo da prestanemo da jedemo voće, reče mi žena jutros dok smo pili kafu. – Kako bre da prestanemo da jedemo voće, pitam je i pokušavam da utvrdim da li se šali ili govori ozbiljno. Na žalost, ispade da je ovo drugo u pitanju. – Vidiš li šta šta ovi jutros govore na televiziji. Sačinjena je rang lista po stepenu zagađenosti voća. Na prvom mestu je jabuka zaprašena sa 13 raznih vrsta pesticida – svih 13, pojedinačno, u granicama dozvoljenog. A kakvu hemijsku reakciju njih 13 pravi, što bi pravnici rekli “u sticaju” to niko ne obaveštava, jer se takve analize valjda i ne rade. Novi ministar poljoprivrede (tu je tek godinu dana) nije stigao da se i toga seti. Tako je nasledio od ko zna kojeg ministra i on to tako radi i dalje. Ne pada mu na pamet da nešto eventualno i unapredi. Nije ga na to podsetila ni afera sa alfatoksinom koju je jedva preživeo. Ni to što se iz Rusije sve češće vraćaju isporuke voća – zbog zagađenosti pesticidima. I Rusi se u međuvremenu promenili. Ne primaju više “dve leve cipele” kako je bilo u vreme čuvenih bartera u trgovini sa tom zemljom. Mi još uvek istrajavamo – sa starim kadrovima iz “1941” koji se sistematski podmlađuje novim partijskim kadrovima one stranke koja je taj resor dobila po koalicionom sporazumu. A za tako važan resor koji je naša “večita šansa” potrebno je i nešto više od kvalifikacije disidenta bivše vladajuće stranke.

Pa čuo si valjda i ovaj najnoviji slučaj trovanja sa višnjama, nastavlja žena. Čuo sam kažem ja i razmišljam o onome što sam i ja jutros čuo na televiziji. Reporterka intervjuiše jednu seljanku, prodavačicu sa pijace – Jel’ prskano, pita reporterka. – Ne znam ja to, odgovara umilnim glasom seljanka. To je muški posao, ja samo prodajem. I nehotice, setih se još jednog slučaja koji sam nedavno čuo od ozbiljnog čoveka. Ima vikendicu tu u okolini Beograda, pa jednog dana video kako komšinica – seljanka, ili individualna poljoprivredna proizvođačica, ako tako više volite, nekom tečnošću iz flaše neštedeći zaliva zelenu salatu. – Kažem joj, reče čovek, šta radiš to potrovaćeš familiju. – Neću odgovara, seljanka, to je za pijacu, nije za nas. Ako je to tačno, a nisam stekao utisak da čovek ima bilo koji razlog da izmišlja, onda je to strašno. Da li se neko tim problemima bavi. Dokle ćemo da se svakome udvaramo – drugoj stranci, zbog koalicionog sporazuma, navijačima, zbog glasova i drugih potreba – ako zatreba, radnicima, da ne izađu na ulice, seljacima, da nas ne truju …

Onaj bivši režim, posle drugog svetskog rata, je najpre seljake, zbog obaveznog otkupa poljoprivrednih proizvoda, slao na Goli otok, potom im se udvarao – i njima i radnicima, srp i čekić su postali glavni državni simboli, ali su se oni njima bar bavili. Na ovaj ili onaj način. Mi, ne! Nit ih kudimo, nit ih hvalimo, nit im pomažemo. Gola tolerancije bez pokrića.

Drugi slučaj je ministarstvo saobraćaja. Vodi ga ministar šarlatan. To što se neko, onako mator, zaljubi nije problem. To bi trebala da bude apsolutno njegova stvar, da on ne izigrava boema, razbija kafane, izigrava patrona ostalim članovima Vlade i drugim funkcionerima. Omiljena fraza mu je – mali je dobar dečko! Taj epitet su koliko se sećam, do sada zavredneli i Dačić i Vučić i Ružić i njegov pomoćnik Mirković – dok su zajedno, kako štampa već duže vremena bruji, za skupe pare iz budžeta lokalnih samouprava, organizovali koncerte njegove devojčice, da bi za uzvrat obećavao vanrednu gradnju puteva u njihovom ataru. Tu nedavno čitamo, došao mu, u ozbiljnu posetu, Vladika Filaret da pita kad će da bude plaćeno crkveno zemljište zauzeto radi izgradnje puta do rodne kuće njegove drage, a on ga u sred Ministarstva dočekao u svom karakterističnom stilu, zagrlio i upitao – Vladiko, jebeš lit i nešto?, našto mu je ovaj navodno odgovorio – Samo vas radoznale! Kakav Ministar, takav Vladika.

Danas čitam u novinama – MRKA OTVORIO DUŠU: Ne vole me jer sam komunista! Da, to je nešto politički. Tako smo se svojevremeno zajebavali kad neko zaglavi zatvor, a ne želi da se priča zbog čega. To je bio univerzalni alibi, jer svojevremeno kad neko zaglavi Goli otok, to je bilo jedino dozvoljeno i dovoljno obrazloženje. Hoće li neko maći ovog čoveka da nas ne bruka, pa makar to biloi i „nešto politički“.

 

DC, 02.07.2013.