O OPANČARIMA I OPANCIMA – UMESTO PREDGOVORA, nastavak (2)

17 decembra, 2013 u rubrici O opančarima i opancima

Nisam ja ni istoričar ni filozof niti pretendujem da to budem. Pravnik sam pa bih rađe sa tog aspekta. Prvo, nas su još u uvodu u te nauke, učili da pravo i pravda nisu isto i da je pravo samo jedan od instrumenata u rukama vladajuće klase kojim ona osigurava svoj opstanak na vlasti. Prevedeno na aktuelne svetske događaje, to tako treba i shvatiti. Devedesete godine prošlog veka su bile veoma turbulentne. U Rusiji se desila “perestrojka”, došlo je do ujedinjenja Nemačke, pukao je Istočni blok. Oni koji misle da je to bio period otopljenja u svetskim odnosima grdno se varaju. Nastala je trka u zauzimanje novih strateških pozicija, a tadašnja Jugoslavija se po svom geografskom položaju našla u centru tih zbivanja i poželjan plen. I dok su se Rusi početkom devedesetih bavili sobom u čudu koje ih je nenadano snašlo, Zapad je delao. Došlo je do rasparčavanja Jugoslavije, jer je svakako bilo lakše preobraćati “pod svoje” njene delove pojedinačno, nego u celini. Kad se došlo do Srbije, držim da su se stvari odvijale otprilike ovako – Hoćete li vi Srbi sa nama ili ne? – Sačuvaj Bože! Mi u ovoj gužvi koja je nastala imamo i svoje sopstvene strateške ciljeve – Srbija do Kalobaga! – All right! Nisu imali vremena da se bave nama – vratićemo se na vas kasnije! I otišli kod Šiptara i Hrvata – Hoćete li vi da sarađujete sa nama? – Naravno, gde ste do sada! I desilo se ono što se desilo ….

       Živeo sam dugo na Zapadu i tvrdim da oni tamo nemaju ni jedan poseban razlog da vole jedne a mrze druge. Sve je na bazi sopstvenih a ne nekih tuđih, na primer srpskih interesa. A mi rešili da se, da izvinete na izrazu, kurčimo sa njima. I kad je došlo vreme, kresnuli nas – Milosrdnim anđelom! I sad očekujemo pravdu od Haga! Pa oni su sve to i smislili! Hrvati i Šiptari su bili samo izvršioci. Nismo valjda očekivali da to i priznaju, pa da sutra gledamo njih na optuženičkoj klupi u Hagu. Nije taj tribunal za to osnovan. On je osnovan da se opere istorija.

       E sad, da li mi treba da idemo u Evropu ili ne. Da, jer mi smo u Evropi a ne u Africi ili Aziji. Evropa je i način življenja, običaja, kulture i još mnogo čega drugog neophodnog za život dostojan čoveka. Oni to čuvaju ne birajući sredstva, uključujući i ova o kojima je ovde reč. A naša je stvar, što smo se sa pobedničke strane u dva poslednja svetska rata našli na pogrešnoj strani motke. Ovaj poslednji rat smo izgubili i što pre to shvatimo, bolje je.

       Kako to da mi ljubitelji ratnih, viteških i ostalih “plemenitih veština” i danas slavimo i divimo se svim svetskim vojskovođama od Aleksandra Makedonskog do Napoleona, koji su bili i najveći svetski osvajači, a sad zameramo ovim današnjim osvajačima zbog osvajanja Krajine i Kosova. I daj Bože da na tome i ostane. Pa zar iko ozbiljan može da poveruje da osvajanja više nema, samo zato što je zavladao nekakav navodno novi svetski poredak. Promenila su se samo sredstva osvajanja – nekada je to bilo ognjem i mačem i nije se to ni krilo, a danas se osvajanje vrši politikom, šta god se pod tim podrazumevalo, a oganj i mač se koriste samo kad je to neophodno.

       Nisam ja ni neki pobornik teorija zavere ali mislim da jednostavno to tako funkcioniše.  Držim da nam oni, u interesu tih svojih strateških ciljeva čak i izbore kroje, a trenutno, neposredni cilj im je da završe ovo sa Kosovom. Mislili su da to mogu da sprovedu sa Tadićem, koji je demokrata po meri, dok nisu shvatili da je on obična akademska zamlata, koja se uz to i primila na lepote vlasti, pa iz straha da to ne izgubi, ne sme da se zameri onima iz (tadašnje) opozicije, jer će ga oni, uz pomoć dežurnih domaćih “patriota” jednostavno pojesti. Kad su ovi iz Evrope to shvatili, okrenuli su se onima drugima. Ni najmanje im ne smeta što su to bivši radikali, Miloševićevi socijalisti, Mirini Julovci – nema to veze, ovi drugi su robusniji i nisu toliko fini kao oni prethodni. Pitanje je samo, ko sme da “proguta žabu”, jer svima njima je Kosovo kamen za vratom. I sad imamo apsurdnu situaciju. Oni prethodni su pali zbog Kosova. Niti su se dopadali domaćim patriotama na čelu sa ovima koji su sada na vlasti – svaki njihov, pa i najmanji korak, koji bi mogao da bude protumačen da vodi ka nezavisnosti Kosova, oštro je sasecan svim sredstvima, niti Evropi – bili su isuviše jalovi i neefikasni i ovi su im okrenuli  leđa.

       A ovi sadašnji, piče ka Evropi brže nego oni prethodni i za sve što prihvate krive Borka – On je sve to već bio prihvatio pa mi sad više nemamo kud. Za onog ko se iole razume u državne poslove, to ne da nije, već ne može ni da bude tačno. Borko Stefanović, prethodni pregovarač za Kosovo, je bio državni službenik “trinaestog ranga” i taman da je nešto i prihvatio to bi tek moralo da bude prihvaćeno od njegove Vlade i od nje potom formulisano kao predlog za ratifikaciju od strane Skupštine, gde sasvim sigurno ne bi prošlo zahvaljujući ovim sadašnjim koji su tada bili opozicija. A sad ovi sadašnji, na čelu sa Predsednikom Vlade, koji sa te pozicije, za razliku od Borka, deluje i kao zastupnik države, prihvataju i više i brže od onih prethodnih, a sve sa objašnjenjem da je to Borko već bio prihvatio, pa eto sad oni nemaju kud. Ostaje tu samo jedan problem – isuviše su oni tu nac. patriota stvorili, koji su ih ozbiljno i shvatili, pa je pitanje kako će kod njih da im prođe ta priča.

       Što se tiče “žutih”, za koje sam do sada glasao – da neko ni ovde ne pomisli da sad menjam priču po principu naknadne pameti, oni – za sada, gube sa 3:0! Prvi put – što nisu smeli glasno i jasno, da izađu sa tim da je Kosovo izgubljreno za vreme Miloševića i da oni tu sad samo mogu da rade na saniranju štete, drugi put – što nisu smeli da kažu da je njihova politika jalova i neefikasna zbog straha od opozicije i treći put – što zabavljeni sobom i dalje o tome ćute. Ispašće na kraju da je Kosovo izgubljeno zahvaljujući njima. Priprema takvu platformu je već na delu. A ako je potrebno pomoći će im i ovi sa Zapada. Oni bar u prikazu istorije imaju iskustva. Za njih bih mogao ponovo da glasam tek kad bi bili očišćeni od Tadića i njegove ekipe – Šapera, Krstića i sličnih, vremešno prevaziđenog Mićunovića, umišljenog Šutanovca i drskog Dušana Petrovića, idejnog tvorca neuspele reforme pravosuđa, čije će se posledice još dugo osećati.

       A što se tiče koalicije koja je sada na vlasti – bez obzira što snažno podržavam borbu protiv korupcije, mislim da to ne može da zameni klasične zadatke vlade – ekonomija, životni standard građana i sve drugo što u užem i širem smislu značenja tu spada, jer će se u protivnom kad prođe ovo – “hleba i igara”, to najpre obiti o glavu onima koji tom prioritetu danas najviše i aplaudiraju. Borba protiv korupcije je jako važna, jer korupcija deformiše sistem vrednosti kao osnovu civilizovanog društva, ali ona treba da se “gazi” kao stalna i redovna aktivnost, u institucijama koje su za to nadležne a ne marketinški preko “svoje štampe”. To nikako ne znači da štampa, uključujući i onu tabloidnu, nema u tome značajnu ulogu. Da nije štampe mnoge od afera o kojima danas čitamo ne bi nikad ni ugledale svetlo dana, a mnoge bi bile i tiho ugašene po principu – “i tvoja majka je kurva”. Poenta je u tome – kad je reč o onima gore, da ne postoji “naša” i “njihova” štampa, a kad je reč o samoj štampi – više profesionalizma. Ne može se, zbog tiraža i prodaje, na naslovnoj strani izvući krupan naslov ĐELIĆ PRIZNAO: UZIMAO SAM PARE OD MIŠKA, a kad otvorite tekst vidite da to što je Đelić “priznao” nema veze sa pomenutim naslovom. A da me ovi novi naprednjački japijevci ne bi odmah optužili da je ovo što napisah dovoljan dokaz da sam i ja od Miška uzimao pare, reći ću i sledeće. Bilo je i do sada razloga za ozbiljne sumnje da su državni zvaničnici na “platnom spisku” uvaženih nam modernih biznismena i ja sam s tim u vezi i bez “poverljivih izvora” tipovao na Đelića (i još neke, ali ovde nije o njima reč). Jednostavno, nije logično da neko ko je uoči formiranja one prethodne DS Vlade, bio na dobro plaćenom mestu Predsednika Izvršnog odbora jedne dobro stojeće banke u stranom vlasništvu, to naprasno napusti i pojuri u Vladu za petnaest puta manju platu – očekujući da bude premijer, a kad je to otpalo – daj šta daš, samo da budem unutra! Logično je pretpostaviti da mu je neki patron iz senke to naložio.

Nastaviće se …