O OPANČARIMA I OPANCIMA – UMESTO PREDGOVORA, nastavak (3)

18 decembra, 2013 u rubrici O opančarima i opancima

Sumnjam da će ova Vlada još dugo opstati, jer je formirana na principu – svako protiv svakog. Čak i među samim “naprednjacima” – Toma se bavi Kosovom i neće da se meša u borbu protiv korupcije, a Vučić se zaglibio u borbu protiv korupcije, pa neće da se meša u borbu za Kosovo, tako da se plašim da će obe te borbe biti izgubljene.

       Kad je reč o Kosovu, ta se borba odvija na dva fronta – Daćić u Briselu bije bitku sa Tačijem i kreatorima ove “belosvetske” politike, a Toma mu pomaže iz Beograda pišući Platformu za te pregovore. Do skoro nije hteo da obelodani šta to, kako sam neki dan reče, godinama piše – duže nego svoj magisterski rad na Fakultetu za ekonomiju i industrijski menadžment u Novom Sadu, a kad je to delo ovih dana konačno ugledalo svetlo dana, ispalo je ko onaj vic o spačeku. Znate ono – zaustavi prolaznik čoveka koji vozi spaček i pita ga – Izvini burazeru moram da te pitam. El’ si to sam pravio il’ ti je neko pomagao. No, uskoro je i to razjašnjeno – pomagao mu je njegov savetnik za spoljnu politiku Marko Đurić, čiji smo lik i delo ovih dana imali priliku da upoznamo u „Utisku nedelje“ kod Olje Bećković, pa sad Dačić kuka i moli da mu više ne pomažu.

       A što se tiče Vučića, njemu čak ni Marko ne pomaže, pa sam bije bitku protiv korupcije. Dačić bi mu možda i pomogao, ali šta će da bude kad dođu na red kadrovi iz njegove stranke. Lako bi on u toj partiji šaha žrtvovao „skakača“ Mrkonjića. Našli bi se tu neki objektivni razlozi tipa – zaljubio se neprimereno u pevačicu, a ne priliči narodnim tribunu da se tako ponaša. Bar da je partijska drugarica. Nešto kao slučaj iz ‘45 godine – ne sećate se vi toga, kad se Narodni heroj Peko Dapčević zaljubio u Milenu Dapčević, glumicu, pa je potom čak i oženio! Nije to u pitanju. U pitanju je armija sitnih trabanata čiji se glasovi kupuju partijskim plenom prilikom formiranja Vlada. Nije Dušan Bajatović, jedini baštinik dobrobiti koju pruža „Srbija gas“ kao partijski plen SPS-a. Možete zamisliti koliko se iz toga partijskih namirenja alimentira, a ako toga nema, nema ni glasova i to je cela predizborna priča o „departizaciji“ javnih preduzeća.

       U svakom slučaju, za ovo što sada radi, Vučiću treba odati priznanje. Ispljuvao sam ga na više mesta u ovoj knjizi, ali neka to budu njegovi rani radovi. Mlad je i ima vremena za preokret. Treba mu pomoći, jer teško da će moći sam to da izgura. A i opasne su to stvari, mnogo je para  u igri. Što se mene i moje pameti tiče, najviše bih voleo da ga vidim u tandemu s pragmatičnim Đilasom. Time bi se ova zemlja istovremeno mogla rešiti i Dinkića i njegovih privredno-ekonomskih-finansijskih i drugih eksperimenata te vrste, koji traju od „petooktobarske revolucije“ do danas.

       Ako ovu Vladu ne sruši Dačić i zbog platforme i zbog korupcije, srušiće je Dinkić koji se tim poslom bavi u vidu zanata – do sada je bio u svim postoktobarskim Vladama i sve ih je prvi rušio – njegov problem je sličan gore opisanom Dačićevom problemu, samo što on svoje partijske drugove otvoreno i brani, pa smo ovih dana od Ministra finansija čuli i bisere tipa da je uhapšeni Gospodin Milić, potpredsednik stranke „Zajedno za Šumadiju“ prisvojio 185.000 Eura partijskih para – a ne državnih, kao i – u svojstvu potpredsednika fudbalskog kluba Radnički, 550.000 Eura klupskih – a ne državnih para, a to je koliko on zna prvi slučaj u Srbiji da se za tako nešto hapsi, te da se mora napraviti ona tanana granica između ovakvog lova na veštice i inače opravdane borbe protiv korupcije koju on iz sveg srca podržava, a to upravo iz straha da takva hapšenja ne diskredituju borbu protiv korupcije zbog čega je on toliko i zabrinut, tako da se njemu „osnov za hapšenje Gospodina Milića“ čini banalnim. Proizilazi, po mišljenju Ministra finansija, da nije zabranjeno krasti, sem ako to nije iz budžeta.

       I taman da pomisliš da opisane misli Ministra finansija mogu da konkurišu za ovogodišnju glupost godine, kad na sledećoj strani štampe naiđete na misli izvesnog Saše Radulovića, stečajnog upravnika, a to povodom najavljene akcije – Stečajni upravnici na meti poreznika, koji kaže da nije fer da se postupak unakrsne kontrole imovine i prihoda počne od stečajnih upravnika. Moglo je da se počne od svih profesija, pa u sklopu toga – ako mora, može da se zakači i po koji stečajni upravnik. Stoji činjenica „da su u nekim predmetima isplaćene nagrade koje iznose i po nekoliko stotina hiljada evra“, ali to su retki slučajevi. Uostalom ni to nisu nagrade koje se isplaćuju iz budžeta, već to čine poverioci! Poverioci firmi koje su otišle u stečaj, jer nisu imale para da plaćaju robu koju su kupovale i usluge koje su koristile, pa sad ti isti nenamireni poverioci moraju da plaćaju i troškove stečajnog postupka, iz kojih se eto isplati i po koja stotina hiljada evra za stečajne upravnike. I iz ovakvog rezona proizilazi da je jedino bitno da se ne krade iz budžeta. Od privrede koja puni budžet, može. To nije neki greh. Dugo se godina bavim ovim poslom. Ne sećam se kad je iz ostatka stečajne mase, po podmirenju svih prioritetnih, preostalo nešto i za poverioce, zbog kojih se inače ti postupci i vode. A mnogo je stečajnih postupaka u toku. Kaže mi pečatorezac pre neki dan – Ne sećam se kad sam poslednji put pravio pečat za firmu u osnivanju. Pravim samo pečate za firme u stečaju.

Nastaviće se …