Opančar agencija* javlja – 4 kolone

7 maja, 2021 u rubrici Opančarski dnevnik

Nastavljeni su razgovori opozicionih stranaka sa pretstavnicima Evropske unije. Opozicionari marširaju u 4 kolone – ukupno njih 17, ako sam dobro izbrojao, koje stranaka, koje pokreta, koje neoredeljenih o svom statusu. I tu bi, što se tiče optimizma ovog autora, mogao da bude i kraj ovog izveštaja.

Sličnog stava je i predsednik Srbije Alekdsandar Vučić – naravno iz sasvim suprotnih razloga, koji o tim razgovorima kaže “da on neće učestvovati u tim razgovorima jer deli stav da je to ponižavajuće za zemlju, ali da je kao predsednik države obavezan da primi predstavnike EU, te da će sa njima nasamo razgovarati a ne na tim grupnim sastancima” (Danas, 30. april, 2021.)

Interesantna – i simptomatična, izjava predsednika države koja svagda i svugda ističe da je njeno strateško opredeljenje pristupanje Evropskoj uniji – naročito kad je u pitanju korišćenje pristupnih fondova, a kome smeta posredovanje te iste Evropske unije kad pokušava da reši problem “parlamenta bez opozicije” (čak i više od toga – nepostojećeg parlamenta, koji je, kao institucija, preuzet od vlasti kao i sve druge institucije u ovoj zemlji), u godini kada je o ovoj zemlji kao kandidatu za prijem u članstvo, Evropski parlament usvojio najgore zaključke do sada – zaključke koji ni u snu ne zadovoljavaju uslove za pristupanje Evropskoj uniji, posle više od 10 godina pregovoranja.

Inače, takav stav Predsednik nema prema svojoj “opoziciji”, njih 26! – takođe koje stranaka koje pokreta, sa koima je samo pre nekoliko dana održan tročasovni sastanak, na kome je on sve vreme prisustvovao i aktivno učestvovao. Koju poruku Ptredsednik time pruža i evropskim parlamentarcima koji u dobroj veri dolaze da pomognu u prevazilaženju otvorenih problema između vlasti i opozicije i Evropskom parlamentu koji ih je poslao – Ja imam svoju opoziciju, a te vaše pokušaje za nepotrebnim posredovanjem smatram ponižavajućim.

Opozicija – ona prava, koja razgovara sa evropskim parlamentarcima, je bar mogla da se privremeno ujedini i jedinstveno istupi samo oko tog pitanja, jer ono u suštini održava našu kompletnu stvarnost, pa nakon toga, sa takvim kapitalom, da učestvuje – odmah ili naknadno, u razgovorima i oko ostalih, konkretnih pitanja.

Ne, oni ne mogu da se dogovore ni oko toga i nastupaju – njih 17, u četiri kolone, a kako će to na kraju ispasti, može se pretpostaviti.

U prvoj koloni su – ono što je preostalo od nekada, činilo se, obećavajuće grupacije Zajedno za Srbiju, koju sada čine Đilasov SSP, legitimni deo DS-a koji predvodi Lutovac, Pokret slobodnnih građana čiji je prethodni lider bio Sergej Trifunović, Zajedno za Srbiju koji vodi bivši gradonačelnik Šapca Nebojša Zelenović i pokret Ne davimo Beograd.

Druga kolona je za mene najštetnija za jedinstvo opozicije, jer nju nezvanično predvodi Boris Tadić, koga sam ja nazvao političkom zamlatom još 2012. godine u svojoj prvoj knjizi O OPAANČARIMA I OPANCIMA, čovek koji je po meni najveći krivac za sve ovo što nam se danas dešava, jer je još tada napravio čitav niz strateških grešaka – poličku rehabilitaciju poraženog Miloševićevog SPS-a koju je tada poveo Ivica Dačić, pa koalicija sa tim SPS-om, koji mu je već na prvim izborima zabio nož u leđa tako što je prešao kod SNS-a i faktički ih doveo na vlast. Druga strateška greška mu je bila što je od ekstremne desničarske Radikalne partije Vojislava Šešelja pokušao da stvori umerenu desničarsku stranku SNS, a koliko je u tome uspeo gledamo evo već devetu godinu. Nakon toga, totalno poražen, vraća se u DS, okuplja oko sebe svoju nekadašnju ekipu – Šuca, Goca, Kena … i pokušava da vodi stranku kao da se ništa nije desilo. Na stranačkim izborima, krajem 2012. godine ubedljivo ga pobeđuje Đilas, koji posle nekih godinu dana konstantnih opstrukcija od strane poražene ekipe napušta stranku, vođstvo DS-a preuzima Boris Pajtić, koji takođe u toj sredini nije dugo opstao, a partiju preuzima član “ekipe” Šutanovac. Na stranačkim izborima 2018. pobeđuje Lutovac, koji obnavlja saradnju sa Draganom Đilasom, što se poraženoj ekipi DS nikakako ne dopada, pa na sve načine pokušava da ga sruši sa mesta legalno izabranog predsednika, a kako joj to ne uspeva kreće i u cepanje stranke. Rezultat toga je “Pokret demokrata Srbije” – otcepljeno krilo DS-a, koje predvodi Branislav Lečić, čovek čiji je problem u tome što je zašaao u godine a nikad nije bio predesdnik. Boris Tadić je u međuvremenu takođe osnovao svoju stranku SDA, ali se stiče utisak da je on, kao nezvanični lider pomenute “ekipe” DS-a, više prisutan tamo nego u sopstvenoj stranci.

Nekim ljudima politika jednostavno ne ide. Tipičan primer za to je Boris Tadić, ali još veći problem – ne samo njegov, je u tome što on umišlja da je nezamenljiv i da je od svih najbolji. Poslednji biser je lansirao ovih dana – Ako nema boljeg, ja ću se kandidovati za Predsednika. A pošto se nadobijao odgovora da ima boljih od njega, on je to prokomentarisao na sebi svojstven način – Tragikomični su mi bili komentari da ima boljih kandidata od mene.

No, bilo kako bilo, ima i onih koji mu još uvek veruju, pa eto njega na čelu druge kolone za razgovore sa evropskim parlamentarcima u kojoj su pored njegovog SDA, tu još još i Nova stranka, Građanski demogratski forum, Zelena stranka, Vlaška stranka, Mađarski pokret, Pokret 1 od 5 miliona, Nova Srbija i Klip, šta god ovo poslednje značilo.

Te dve kolone su juče imale čast i da prve nastupe u razgovorima sa evropskim parlamentarcima. Nema mnogo informacija o tome kako su prošli u tim razgovorima, sem onog da se razgovaralo o slobodi medija, izbornim uslovima … što već prelazi u opšta pitanja. A kako su tamo “zajednički” nastupali može se samo pretpostaviti.

Danas treba da nastupe preostale dve kolone – Jeremićeva Narodna stranka i pokret Dveri. Jeremić inače, kao razlog za istupanje iz grupacije Zajedno za Srbiju – čitaj iz saradnje sa Đilasom da ne bi ostao u njegovoj senci, kao razlog navodi to što ne želi da oprosti Nebojši Zellenoviću što je prekršio dogovor o bojkotu i izašao na prethodne lokalne izbore u Šapcu i Pokretu slobodnih građana, tada vođenom od Sergeja Trifunovića, što su učestvovali na prethodnim izborima.

I dalje stojim kod svoje davnašnje teze da svi oni žele da u sadašnjem trenutku izbegnu vlast, taman kad bi im bila i ponuđena, jer odmah nakon toga sledi kosovsko pitanje, na kome bi odmah mogli i pasti. Očekuju da Vučić, koji je godinama lavirao, pukne na tom pitanju, pa da potom preuzmu vlast. U međuvremenu političare i trude se da zauzmu što bolji međustranački rejting u opozicionom bloku, koji će im biti startna pozicija za buduću vlast. Tako posmatrano, ni Jeremiću se ne isplati da bude u Đilasovoj senci, jer samostalnost ostavlja mogućnost za raznorazne opcije. Najbolji primer za to je Dačić koji čak i marginalne ostatke SPS-a godinama provlači kroz svaku vlast.

I na kraju Džej (izvini Džej, tebe sam cenio), odnosno Obradović sa svojim Dverima. On je izašao iz grupacije Zajedno za Srbiju, jer više, kako kaže, ne veruje u bojkot. Čak je učestvovao i na gore pomenutom Vučićevom sastanku sa “opozicijom” koja ne želi posredovanje Evropske unije i kažu na tom sastanku bio “neincidentan”, čak i kooperativan. A evo ga i ovde u 4. zasebnoj koloni. Još uvek verujem da je on istinska opozicija Vučiću i da nije krenuo stopama danas već dokazanih “opozicionara” Čede Jovanovića, Nenada Ćanka, Gordane Ćomić … a posebno najnovijeg Aleksandra Šapića, za koga već kruže glassine – udaje se u bogatu kuću!

*U mom selu ima jedan opančar.
Što on pravi dobre opanke. !
Obuješ ih, popenješ se na soliter
i skočiš sa desetog sprata –
ti se razbiješ ko….., a opancima ništa!

Dragiša Čolić, 6.5.2021.