Pisma Gospodinu Bleru – KO JE TAMO LUD – Nastavak 64

10 maja, 2015 u rubrici O opančarima i opancima

(odlomci iz knjige O OPANČARIMA I OPANCIMA – Drugi deo)

       Fransoa Ksavije Koken, profesor univerziteta i direktor Centra za istorijska istraživanja o Slovenima na Sorboni kaže: „Agresija NATO na Jugoslaviju je čist poraz civilizovanog sveta.“ Profesor Koken ističe da ne postoje humanitarna i civilizovana bombardovanja, da Zapad sprovodi „parcijalno demokratsko čišćenje“, na bazi „promenljive geometrije“ i pita se na čijoj je strani varvarstvo, te na kojoj su strani onda ratni zločinci.

       Na kraju, profesor Koken poručuje: „Imajmo hrabrosti da priznamo da smo se zaglavili u bezizlazu, prekinimo što pre ovu bruku, pre nego NATO izgubi sav svoj kredibilitet. I prestanimo ta tretiramo Srbe kao nekada Indijance. Iskoristimo ovu tragediju da konačno izgradimo Evropu od Bresta do Urala, Evropu koja će preći granice današnje Evrope koja ima status satelita, a čiji građani toga nisu ni svesni.“

* * *

       Bivši načelnik Generalštaba francuske armije, Gi Meri, u izjavi za „Parizjen“: „Od samog početka ta intervencija mi se činila potpuno glupom.“

* * *

       Gospodine Bler, zamolio bih Vas za jednu malu uslugu. Verovatno ste u kontaktu sa Vašom partijskom drugaricom gospođom Glendom Džekson. Gospođa Svetlana Bojković, glumica, bard jugoslovenskog glumišta, uputila joj je pre izvesnog vremena pismo, na koje još uvek čeka odgovor. Najljubaznije Vas molim da svojim autoritetom zamolite gospođu Džekson da gospođi Bojković pošalje odgovor – bilo kakav. Razumeće to gospođa Bojković – mi Jugosloveni znamo da čitamo i između redova. Meni je posebno neprijatno jer, kao glumice, izuzetno cenim i jednu i drugu.

       Pre nego što sam Vas gledala na sceni „Lirik teatra“, 1982, već sam Vas poznavala kao Elizabetu od Engleske i kao Hedu Gabler. Kasnije sam i sama odigrala obe te uloge u mojoj zemlji.

        Gospođo Džekson, Vi pripadate ostrvskom narodu, a biti na ostrvu znači biti sam. Vaš narod je vekovima bio bitku da ne bude sam. I još uvek je bije. Da li shvatate, a verujem da shvatate, da neko može biti ostrvo usred kontinenta? To je danas moja zemlja kojoj su preko reka porušili mostove i odvojili nas od nas samih. Sramota me je da Vam, kao umetniku koga cenim, objašnjavam šta znači most u svakom smislu. Zato ću Vam citirati našeg nobelovca Ivu Andrića:

    „Mostovi su kao večita i večna nezasićena ljudska želja da se poveže, izmiri i spoji sve što       iskrsne pred našim duhom, očima i nogama. Da ne bude deljenja, protivnosti, rastanka.“

        U ime nedužno poginulih u vozu u Grdeličkoj klisuri, u ime nedužno pobijenih u Aleksincu, u ime nedužno poginulih srpskih izbeglica iz Hrvatske, koje je smrt našla na Kosovu, u ime nedužno pobijenih albanskih izbeglica koje su se vraćale na Kosovo, u ime nedužnih radnika Radio-televizije Srbije koji su sprženi dok su obavljali svoj radni zadatak, u ime trogodišnje  devojčice iz Batajnice koju je geler usmrtio dok je bila na noši, u ime više od hiljadu pobijenih nedužnih ljudi, molim Vas učinite nešto da se ova krvava igra prekine.

       Učinite nešto u ime života naše, jugoslovenske dece i unučadi koja ne idu u školu i koja život provode u međuvremenu. Shvatate li, gospođo, da je to ne samo fizički već i duhovni genocid. Da smo mi, verovatno, novi Indijanci. U sredEvrope.

       Učinite nešto i kao pripadnik Vaše, vladajuće Laburistčke stranke. Verujem da kao umetnik imate i morate imati veću snagu i čistiju viziju ovog sveta. Volela bih i želela da čujem glas Vaše umetničke duše. To je najmanje što mi, jugoslovenski umetnici, od Vas očekujemo. Ako ne možete, u ime Hrista, oprostićemo Vam.

Nastaviće se