U mom seluknjiga ima jedan opančar. Što on pravi dobre opanke!

Obuješ ih, popenješ se na soliter i skočiš sa desetog sprata – ti se razbiješ ko….., a opancima ništa!

Beleška autora o knjizi
Pošto spadam u one koji kad nemaju šta da rade moraju nešto da rade, počeo sam da zapisujem svoje opservacije o događajima i ljudima koji nas okružuju, onako za sebe, bez pretenzija da to i objavljujem. Mišljenja onih kojima sam davao da to čitaju bila su različita. Od pohvala, do onih koji su mi govorili – najebaćeš! A od svih, najviše mi se svidelo mišljenje mog prijatelja Milorada Jevtića, koji je rekao – Ne znam šta da mislim o tome. Pišeš o strašno ozbiljnim stvarima na strašno neozbiljan način. Meni se to dopalo, pa sam nastavio da pišem u tom stilu, a uz to, bio sam uobrazio da bi to neko hteo i da objavi.
Da skratim priču, ni od koga nisam dobio odgovor. Čak ni ono kurtoazno – hvala nismo zainteresovani ili hvala – ne dopada nam se. Iz toga sam izvukao određene zaključke – izdavači to i ne čitaju, verovatno zato što dosta toga dobijaju od zaludnih ljudi, pa ne žele da gube vreme, a oni drugi – kojima sam se obraćao za podršku, ne odgovaraju iz nekih drugih, svojih razloga. Možda i zbog toga što u sebi priznaju da je to što ja radim onako usput iz zezanja ozbiljnije od onoga što oni rade u vidu zanimanja. Shvatam ih, teška su vremena, nije lako stalno smišljati nešto novo. Nama, koji to radimo iz hobija je lakše – jedna knjiga i dosta. Što bi jedan moj prijatelj rekao, doduše ne za pisanje već za one stvari – Ja sam to probao, video sam da znam i više me ne interesuje.
Jedino se nisam obraćao Predsedniku Vlade. On bi me možda čak i primio, ali na žalost nismo iz istog žanra – niti sam uvoznik banana, niti sam voditeljka, a ne znam ni da pevam.
Bilo kako bilo, odlučili smo – ja i moja supruga. čiju sam podršku od početka imao, da prvu knjigu objavim sam, kao autor. Tako je nastala prva knjiga iz ove biblioteke – „O OPANČARIMA I OPANCIMA“. A da bismo i drugima, koji su prošli ili će tek prolaziti kroz slična iskustva pomogli, odlučili smo da otvorimo ovaj sajt i da tu objavljujemo tekstove pisaca naivaca. Ne mora to da bude knjiga, dovoljno je da bude kraći prilog, na primer, kao što je ovaj dole o opančarima i opancima. A ne mora da bude čak ni to – može da bude kratka crtica, anegdota, vic, ilustracija i slično. Time se istovremeno postaje i član biblioteke. Članske karte za sada ne delimo, ali radimo na tome, tako da ćete tada time moći i da se zakitite, što bi rekao počasni inspirator pok. Dr (za humor) Zoran Radmilović.

O autoru
Ovi mlađi bi rekli – opičen! Već četrdesetak godina, u najboljim godinama (vrti drugi krug). Rođen u Beogradu, na Banovom brdu. Zanimanje (sadašnje) advokat. Neki kažu, čak i dobar.
Životne devize:
• Život je dvosmerna ulica – koliko od Kragujevca do Beograda, toliko od Beograda do Kragujevca (u savremenoj terminologiji poznato kao “teorija reciprociteta”).
• Život je sličan vožnji kola – uputno je da koristiš svih pet brzina, uključujući i rikverc, kad zatreba (ovo sam ja sam smislio, niko mi nije pomagao!).
• Bolje biti lud nego zbunjen (iz drevne priče o ludom i zbunjenom).
• Voli za ručkom da otvori flašu dobrog vina. Dve mu je mnogo.
• Zadovoljan – čitavog života imao za flašu vina (dobrog).
• Ima decu. I unuke. Voli ih sve, ali ne živi njihov život, jer i oni imaju pravo na svoj. A važi i obrnuto, jer – u skadu sa novim sistemom vrednosti, kad-tad dolazi ono: “Menjam šlogiranog dedu za neku drugu nepokretnost.”
• Bogat. Ima Gagu (oči boje lavande). Mnogo je voli. I ona je advokat,
pa tako prvi put u životu obožava svog šefa. Pristala je, čak, dobrovoljno, i da bude recenzent ove knjige (Bolje da ja vidim šta ova budala piše. Omaći će mu se nešto – politički!)
• Omiljena pesma – Oči boje lavande (opet!).

Napomena autora
Ako za ovu knjigu dobijem NIN-ovu nagradu, odričem se novčanog dela – na ravnopravne delove, u korist zaposlenih u Narodnoj banci Srbije, koji i dalje o trošku poreskih obveznika letuju u Vrnjačkoj Banji i u korist sindikata javnih preduzeća, koji takođe o našem trošku redovno održavaju zabavno-rekreativne aktivnosti po Zlatiboru i ostalim planinama. Njih, očigledno, još niko nije obavestio da je komunizam ukinut. Solidarišem se s njima i po pitanju podele akcija javnih preduzeća – što da ih dele sa ostalom rajom, kad je obrnuto lepše.
Plakete se ne odričem – čuvaću je za uspomenu na vreme kad sam čitao NIN.