opancarska-hronika-II

OPANČARSKA HRONIKA II

UMESTO UVODA

Kaže mi lektorka – Morate da napišete neki uvod! Koji uvod, nema uvoda, branim se, jer nemam pojma šta bih napisao, a da to već nisam rekao. I o onome kako su me hvalili i kako sam se hvalio…

Odem na Zlatibor, tamo mojih opančara koliko hoćeš. O kome da pišem, svi su isti? Pa ko te tera da pišeš, kaže Gaga. Niko, kažem, ali moram, navukao sam se na pisanje. Pa piši, vidi kako su lepi – pijucka kafu i gleda prolaznike zavaljena u udobnu fotelju “Granda”. Baš si rečita, kažem i nastavljam da listam novine.

Vidi ovo! Pa kako čovek da ne piše o tome! I, eto, pišem i dalje.

A bilo je i nezgodnih stvari. Kaže mi moj “marketinški tim”: Moraš da se pojavljuješ i na društvenim mrežama i ja otvorim svoj fejs buk profil – ako sad nisam nešto lupio, ne znam da li se to tako kaže i počnem i tu da postavljam ovo što pišem. Jedno jutro, a pre toga sam pisao nešto o nekom iz ove napredne vlasti, otvorim svoj “profil”, kad ono, imam šta i da vidim – uvalili mi botovi neki porno snimak, navodno to sam ja podelio, javno! Uspaničim se, kuku, ovo je sad otišlo svim mojim prijateljima. Pokušavam da izbrišem, ne ide. Hoću da napišem u komentaru da to nisam ja postavio, ne ide ni to … Zvoni telefon, javlja se moj kum Branko Marković. Ne stigoh ništa ni da kažem – on krenu: Gile, vidim da si promenio žanr! Konačno da se i meni dopadne nešto od toga što pišeš.  – Pa ne misliš valjda … – Pa naravno da ne mislim, prekida me on, ne da ni da kažem to što sam hteo, iz aviona se vidi da to nisi ti, vidi kako je ovaj baja navalio. – Jok, ti si, kažem mu besno i prekidam vezu, on ostade da se kikoće. Jedva sam to nekako sredio uz pomoć čoveka koji nam održava kompjutere.

Dobro bilo je i lepih stvari, uglavnom komentara. Jedan od čitalaca je napisao – Ja mislim da je Dragiša Čolić, postao najbolji pisac – ironik, ove naše svakidašnjice. Šteta, što nema stalnu kolumnu u nekom od ozbiljnijih listova. Zahvalio sam mu se i rekao da sam takvih ponuda već imao, ali da to ne prihvatam jer hoću da osatanem svoj. Jedini redaktor mi je Gaga, to sam objasnio još u uvodu prve knjige – Moram da znam šta ova budala piše. Omaći će mu se nešto politički, a onda ja moram da ga branim, kaže ona.

Obradovala me je i poruka jedne sudije: – Postovani kolega Čoliću, pročitala sam obe Vaše knjige i mogu da kazem da su odlične! Imam samo jednu primedbu na Vaš komentar da se i dalje svadjate sa sudijama! Ja sam sudija, a sa mnom se svadjali niste…pa eto teme za sledecu knjigu, da ipak postoji i neki izuzetak! Šalu na stranu, knjige su sjajne i sve pohvale!

Njihova imena ne pominjem da i njima botovi ne bi uvalili neku nevaljalštinu. Naravno to se ne odnosi na Branka Markovića – on ništa bolje nije ni zaslužio.

Sve to nije bilo dovoljno da me preporuči kao kandidata za prošlogodišnji otkup knjiga za biblioteke Srbije, koji organizuje i finansira Ministarstvo kulture – predložio me moj distributer Makart. A konkurencija je bila žetoka. Među stotinak otkupljenih knjiga našli su se memoari Mateje Kežmana – predsednik komisije, Milan Vlajčić, je na pitanje novinara samo kratko rekao da je knjiga zanimljiva, a na pitanje o odluci da se otkupi i dokumentarna romansirana biografija Suzane Mančić, “Kao da sam sanjala”, kažu, niša nije rekao, samo se zadovoljno smešio, iz čega se izvlači zaključak da je i ona neobično zanimljiva.

I ova knjiga je ustvari kompilacija blogova objavljenih na mom sajtu www.opancar.com 2014. godine, a tu se, za mene kao advokata, nije mogla izbeći advokatska obustava rada koja je trajala duže od četiri meseca, što predstavlja najduži štrajk u istoriji svetske advokature. Nisam imao nameru da o tome pišem ali se negde na početku štrajka u uredničkoj kolumni “Blica” pojavio jedan članak o “advokatima ucenjivačima”, što me se posebno “dojmilo” pa sam u svom stilu napisao i objavio nešto o tome na mom sajtu pod nazivom “Priča o ludom i zbunjenom (2)”. To su uočili autori sajta “Protestadvokata”, kontaktirali me, objavili to i na tom sajtu i komentari su bili izvanredni, čak i iz inostranstva, na engleskom, a ovdašnji su bili od onog uobičajenog “bravo” i “sjajno”, do onog “To care”. Potom su me kolege i administratori sajta čak i prozivali da pišem, pa se tako nakupilo valjda i najviše mojih priloga na tom sajtu. Dosta toga je ušlo i u ovu knjigu, jer i to predstavlja dokument o jednom vremenu.

I tako sam ja eto nastavio i dalje da pišem, ne obazirući se da bi time mogao da pokvarim ocenu koju sam dobio za prvu knjigu. Ako ste zaboravili, da vas podsetim na taj vic:

Oženio se čovek i ujutru, posle prve bračne noći, primeti da žena nešto zapisuje. „Šta to pišeš“, upita je. „Ništa, ocenjujem kakav si bio“, odgovori ona. „I, šta kažeš? Koja je ocena?“ „Trojka“, reče žena, „moraš malo više da se potrudiš.“ Čovek, sledeći put navali iz sve snage, dade sve od sebe. „Šta kažeš“, jedva uspe da prozbori. „Koja je sad oceana?“  “Pa“, reče žena, „bio si u svakom slučaju bolji, ali nije to još uvek ono pravo – jedna mršava četvorka, moraš još da radiš na sebi.“ Čovek, šta će. Krene da vežba – teretana, visinske pripreme …. Sledeći put, žena mu zadovoljno reče i pre nego što je išta pitao: „To je to. Bio si odličan – čista petica!“ Prođe neko vreme, čovek se opustio. Više ne prilazi ženi. Ona poče da se meškolji: „Dragi, hoćemo li da ponovimo onu partiju od pre desetak dana?“ A on joj odgovori: „Nisam lud da kvarim ocenu!“