Balkanske plemenske i para plemenske igre

24 maja, 2015 u rubrici Opančarski dnevnik

       Koja su to bila vremena – imali smo jednu radikalnu stranku na čelu sa ober vojvodom, Vojislavom Šešeljem, njegovog zamenika, vernog i odanog vojvodu Tomislava Nikolića i jednog pripravnika za vojvodu, mladog a perspektivnog, Aleksandra Vučića. Nisu bili laki, ali se nekako izlazilo s njima na kraj.

       Sada od te jedne imamo tri radikalne stranke – jednu koja se tako i zove, retrogradna od svog nastanka, koja danas nema neki politički značaj, koju ponovo vodi Šešelj, čija budućnost ne zavisi samo od toga da li je on stvarno bolestan i ako jeste, koiko je njegova bolest ozbiljna, već i od toga kojim putem će krenuti odnosi Nikolić – Vučić.

       Drugu, koju predvodi Vučić, koja je na vlasti, koja se izdaje za naprednu, a za koju bi s sve moglo reći, sem da je napredna. Nema nikakav kontakt sa srednjom građanskom klasom koja se totalno pasivizovala, naročito njen intelektualni deo, a i ne trudi se da zadobije taj sloj društva. A i kad čini takve pokušaje – ako je to uopšte i iskreno, čini to na potpuno pogrešan, reklo bi se odbijajući način. U sećanju je nedavno Vučićevo obraćanje javnosti, pod parolom – Zašto me elita ne voli, nakon čega je kod te „elite“ više izgubio nego što je dobio. A i razumljivo je to, jer populizam, demagogija i konstrukcije zasnovane na obmanama i poliistinama mogu da prođu kod neukog dela društva – a takvih je mnogo, ali ne i kod ovih koje on naziva „elita“, jer nisu ni svi intelektualci elita, šta god to značilo. To, objektivno, jeste problem za državu, ali ne i za njega lično i njegovu vlast jer taj sloj društva i nije njegova ciljna grupa. Veći problem za njega su odnosi sa njegovim političkim ocem, Tomislavom Nikolićem, mada se ni Šešelj ne može lišiti tog epiteta.

       A Nikolić mu svašta radi, ali on ne sme da udari na njega. Najpre zato, što je s jedne strane suočen sa neophodnim reformama koje moraju da budu i bolne, tako da je več izgubio, a još će i da gubi, značajan deo svog biračkog tela. Tu su zatim partijski preletači koji su svojevremeno nagrnuli u tu stranku, od kojih su mnogi nezadovoljni jer nisu dobili ono što su očekivali, pa onda gomila mediokriteta iz sopstvene stranke koji mu više štete nego koriste. U slučaju da zarati sa Nikolićem dobar broj njih bi prešao kod njega, tako da bi se Vučić mogao naći na ničijoj zemlji.

       Treću grupu, verovatno stranku u nastajanju vodi Tomislav Nikolić. Stoji činjenica da je SNS došao na vlast zahvaljujući njemu, jer on je pobedom na predsedničkim izborima otvorio put i formiranju skupštinske većine, a time i formiranja Vlade koju vodi Vučić, pa je verovatno očekivao da će i on, slično Tadiću, sa te pozicije kontrolisati i Vladu i partiju, što se nije desilo iz bar dva razloga. Prvi je, što je Vučić ostvario potpuni autoritet i u Vladi i u partiji koje vodi, a drugo je samo ponašanje Nikolića, koji je koristeći autoritet funkcije predsednika države, s jedne strane više radio za sebe i svoje nego za državu, a s druge strane je to ponašanje toliko trapavo branio da je ušao u otvoren sukob sa medijima, pa nije neuobičajeno ako sa te strane dobije i epitet štetočine, što mora se priznati ne priliči jednom šefu države.

       I sve je to nekako išlo dok Nikolić nije shvatio da mu je zbog incidenata koje on i njegovi saradnici konstantno prave, položaj Predsednika postao uzdrman. Tada je odlučio da ponovo preuzme vlast, starim oprobanim metodom – patriotizma nikad dosta, a materijala protiv novog vođe je bilo i previše, čak i daleko više nego što ga je bilo za vreme „žutog“ predsednika Tadića. Jedan od poslednjih poteza te vrste bio je odlazhak u Moskvu sa ešalonom garde na paradu koji je Rusija organizovala u čast proslave sedamdesetogodišnjice pobede nad fašizmom, što je na Zapadu protumačeno kao prst u oko nastojanjima Srbije da otpočne pregovore za pristupanje Evropskoj uniji. I možda bi se to nekako i saniralo – našlo bi se jakih i opravdanih razloga u tradicionalnom prijateljstvu Rusije i Srbije, da Nikolić nije odlučio da u tom pravcu ide i dalje.

       Osokoljen prijemom u Moskvi, vojvoda Nikolić se vratio u Beograd sa puno žara i odmah prionuo da reši kosovsko pitanje, radikalskom metodom – sačinio je Platformu za Kosovo koja se nije dopala ni Vladi Srbije, ni Evropskoj uniji – „Ništa nije dogovoreno dok sve nije dogovoreno“, navedeno je u Platformi Predsednika Nikolića, što su oni u Evropskoj uniji protumačili kao suspenziju Briselskog sporazuma koji je zaključila vlada Srbije. A u Predsednikovoj platformi piše da je Kosovo autonomna pokrajina u sastavu Srbije, da se na severu Kosova primenjuju zakoni Srbije, da zajednica srpskih opština treba da ima status pokrajine u okviru pokrajine Kosovo … Lepo zvuči, ali koliko to ima veze sa životom nije teško zaključiti. A iz činjenice da se takva platforma pojavila odmah po njegovom povratku iz Moskve nije teško zaključiti da su i Rusi  participirali u njenom pisanju, pogotovu ako se ima u vidu da je i Dodik naprasno postao ljubimac Moskve. Paralelu nije teško izvesti – vi uzmete nama Kosovo, mi vama Republiku srpsku. Očigledno i Rusi traže svoju ulogu na Balkanu.

       Komentari koji prate ovu platformu idu od komentara tipa – ako Nikolić ovo ozbiljno misli, onda je Srbija u ozbiljnim problemima, do onih krajnje otvorenih koji kažu da u tom slučaju nema ništa od puta Srbije u Evropsku uniju, tako da se nikako ne bi moglo reći da je fer to što Nikolić radi Vučiću, jer ovaj je dosta kompromisa morao da učini na putu ka Evropskoj uniji, svakako i uz znanje i odobravanje svog predsednika, pa nije u redu da ovaj koristi prema njemu iste one metode koje je svojevremeno koristio protiv Tadića, sve jedno što je to tada činio zajedno sa Vučićem, sve dok nisu došli na vlast.

       Neodgovorno je to što Nikolić radi i prema građanima ove zemlje. Neodgovorno do bola. Koja budala još misli da se istorija može vratiti u nazad – 40 godina! Sve do ustava iz 1974.  godine. Da ne pominjem dešavanja devedesetih godina prošlog veka. Bio jedan takav u tom vremenu pa prizvao mnogo jada i veliku nesreću okončanu bombardovanjem. A što je najgore, zna on da je sve to tako i da to što radi nema veze sa životom. Zna i da to neće proći, ali vreme je za pranje ruku – ostaće negde zapisano da je Nikolić bio protiv gubitka Kosova. A to je već dovoljno da sutra stane na čelo  „patriota“ i vrati se u politički život Srbije. Bez obzira što su ti isti patrioti i doveli do ovoga što nas je snašlo. Jednom radikal, uvek radikal.

 Dragiša Čolić, 22.05.2015.