KAKO JE POČELO – KO JE OVDE LUD? (odlomci iz knjige O OPANČARIMA I OPANCIMA) – Nastavak 7

18 marta, 2014 u rubrici O opančarima i opancima

       Što mi ideja o pisanju romana ne pade na pamet za vreme nedavne izborne kampanje. Tu je bilo materijala na pretek. Pobedio je ubedljivo ha-harizmatični Milan Milutinović s parolom „Srbija u svet“. Od tada svet ne vide ni njega ni Srbiju. Ugledao se na svog prethodnika, uglednog državnika Zorana Lilića, pa izlazi samo na prijeme povodom državnih praznika.

       Ti prijemi su glavni medijski događaji sezone. Okupi se po jedno 800 probranih zvanica, u nizu, po zasluzi. Pošto je konkurencija žestoka, listu sastavlja lično predsednik Republike. Funkcioneri druge federalne jedinice nisu na listi – nema mesta. Zorica Brunclik jeste, redovno. Tu mi je već nešto sumnjivo. Ne verujem u priče da se tu nalazi po želji predsednika Milana Milutinovića,  jer ona bi mu na sledećim izborima mogla biti najjači konkurent. Mora da je još neko učestvovao u sastavljanju liste. Uostalom, ona je tu dolazila i pre nego što je Milan Milutinović postao državnik.

       Ovo sa Zoricom Brunclik ozbiljno mislim. Nije da je ona baš moj tip, ali sam siguran da bi bila mnogo pogodniji predsednik od Milana Milutinovića. Prvo, sigurno je da bi mnogo veći deo biračkog tela više voleo da sluša nju, nego Milana Milutinovića. Drugo, kad se narod uželi da vidi ili čuje svog predsednika, uvek može da izdvoji toliko da kupi audio ili video-kasetu. Pa kad im se sluša – slušaju, kad hoće da je gledaju – gledaju. Dama može da bude i fleksibilna. Može da se ofarba kad hoće. U proleće – boja ljubičice. U leto, za vreme Kongresa JUL-a – ruža, crvena. U jesen, boja banane. U zimu – može i trobojku da stavi na glavu. Tako nikada neće dosaditi narodu.

       Od Milana Milutinovića nema vajde ni u tom pogledu. Kako on da se ofarba, kad su ga već i farbali i ispirali. A mnogo fini čovek. Lep, pametan, obrazovan, iz ugledne beogradske porodice. Što bi komšinica rekla mami za vreme popodnevnog čaja: „Gospođo, mali vam je baš sladak. Mnogo fini dečko.“

       Šta takve ljude privlači da budu predsednici – i to države. On je bar obrazovan čovek i možda bi bar to mogao da objasni ovom narodu. Imao je istorijsku šansu. Prethodni predsednik mu je ostavio ogromne prerogative, pre nego ih je sa sobom poneo u Jugoslaviju. Kaže, vratiće ih kad se vrati u Srbiju. Mogao je to da iskoristi. Da se uspravi i kaže – čekajte, ja sam sada predsednik. Da porazgovara sa predsednikom one druge Republike, ne da bi prihvatio njegov program i bio vođen – ne daj bože, dosta smo bili vođeni i od boljih i od gorih, ali da nađu neki zajednički jezik i povedu ovu jadnu zemlju u svet, kao što je i obećao za vreme izborne kampanje. Odoše svi, mi ostadosmo.

       Najobičnije su gluposti da nas svi mrze. Živeo sam dugo na Zapadu i tvrdim da prosečni Englez, a naročito Amerikanac, čak ni danas ne zna gde je Jugoslavija. Što bi on mrzeo Srbe, a voleo Šiptare, Hrvate, Muslimane i ostale. Ma, ne vole oni nikoga, sem sebe. Problem je u nečem drugom. Mi sve što radimo – pogrešno radimo. Večito „pišamo uz vetar“. Odmah i svima saopštavamo da smo mi nešto posebno – božiji narod, i da se sa nama mora i razgovarati na poseban način. Zarežemo u startu stvar do daske, isposvađamo se sa svima, očitamo svima oštro, a onda, na kraju – prihvatamo i manje od onoga što nam je na startu nuđeno na tanjiru. I tako do 101 i natrag. Znaju li naši političari, i pozicioni i opozicioni, šta je to diplomatija.

       A kako to drugi rade. Ovo sada nije vic. Ako ste gledali prenose sa nedavnog Svetskog prvenstva u fudbalu, sigurno ste primetili. Za vreme utakmice Francuska–Hrvatska, Bilić, koga su Englezi proglasili za najprljavijeg igrača u Premijer ligi, okomio se na onog plavog Francuza sa repom, Petija, a za glavu je niži od njega. Pola sata mu nešto ozbiljno preti, pa prstom, pa sve tako, da izvinite na izrazu, sere. Peti ga gleda u stilu – nisam ja, majke mi, ali Bilić se napalio, očigledno on zna bolje, a zna i kako će. Čim je sudija dao znak za nastavak igre, Peti ga, sa istim onim nevinim izrazom lica, tako kokne kolenom u jaja, da su ovoga na nosilima morali da iznose sa terena, a Peti  nema pojma šta bi čoveku.

       Nismo mi glupi, znamo i mi ovu Petijevu diplomatiju, ali je obično ne primenjujemo u pravo vreme. U „pravo“ vreme volimo da se kurčimo – da svima pokažemo kako smo najbolji, najpametniji, najlepši….. Koja vajda od svega toga ako to i ne pokažemo drugima! Znate ono – koja vajda ako si jebō, ako to drugi ne znaju.

       Ima i jedan vic o toj Petijevoj diplomatiji, i to naš domaći. Dešava se u vojsci. U vojsci se često  formiraju neki manji klanovi, obično oni napred opisani – mi smo najbolji, najpametniji, najlepši, koji vole da maltretiraju one druge koji to, po njihovoj pameti, nisu. I tako, okomi se jedna takva družina na nekog malog, nikakvog, koji je, takav-kakav je, bio raspoređen da pomaže u kuhinji. I maltretirali ga oni „pravi“ za sve vreme vojnog roka. Uoči polaska kući, opustila se vojska, malo se tu i popilo, raznežili se svi, zaklinju se na večno drugarstvo i prisećaju se lepota služenja vojnog roka o kojima će pričati do kraja života. Tu se neko seti i malog – pozvaše i njega, grehota je da i on ne učestvuje u ovom slavlju. „Dođi, ti si naš drug, žao nam je ako smo nekad bili grubi prema tebi. Nećemo više nikad!“ Malog to toliko razneži da pade tu i neka suza. „Vi ste pravi drugari, znao sam ja to, sve vam je oprošteno. Evo i ja izjavljujem da nikad više neću da vam pišam u čaj!“

Nastaviće se …