Opančar agencija* javlja – O tužnom sećanju, performansu i prevarama, s tim u vezi

9 avgusta, 2021 u rubrici Opančarski dnevnik

Prethodnih dana obeležavana je godišnjica jednog tužnog događaja iz naše ne tako davne prošlosti – godišnjica Oluje. Strasti su se slegle, pa da se osvrnemo na neka dešavanja s tim u vezi.

Dnevnik N1, 4.8.2021: na današnji dan, pre 26 godina započela je hrvatska vojno-policijska akcija Oluja na Republiku Srpsku krajinu u kojoj je za samo nekoliko dana ubijeno ili nestalo 1700 Srba, hrvatskih žitelja, a 250.000 njih proterano sa svojih ognjišta. O tome pričaju proterani:

Nenad Abramović: Ceo život ti stane u jednu traktorsku prikolicua, a srećni su bili oni koji su je imali. Mnogima je život stao u jedan kofer, nekima samo u plastičnu kesu …

Milka Kajganić, o odiseji svojih roditelja koji su bili u koloni: – Uputili su se ka Srbiji, od Beograda očekivali spas, ali Beograd je imao drugi plan. Milošević nije dozvolio da traktorska kolona uđe u Beograd. Biciklom ili pešice, stigli su do Banja Luke, a odatle autobusom do Bijeljine. Tamo su ih ukrcali na voz na kome je pisalo – Beograd … ali, tokom puta, primetili su da Beograd ostaje iza njih … država Srbija je za njih imala drugi plan – koji, nije im rečeno. Tokom putovanja shvatli su da ih voze na Kosovo … Tamo im se nije išlo, uspeli su da zaustave voz, nastala je bežanija iz voza. Obezbeđenje – arkanovci (pokojnog supruga “Srpske majke” koja je, kako smo ovih dana o tome obavešteni, zaštitila svoj lik i delo), su ih lovili i okrvavljene, razbijenih glava, vraćali u voz …
O tim planovima, niko im ništa nije rekao – ni njima tada, ni nama sada. O tome bi više mogla da nam kaže ova vlast, koja je i tada to bila, a posebno Ivica Dačić, koji je u to vreme bio portparol Slobodana Miloševića i, po prirodi tog posla, morao znati sve o tom planu.

Ni RTS – “Javni servis u vlasništvu građana Srbije, čije je pravo da znaju sve” – fraza sa kojom počinje jutarnji program, nije o tome izveštavao. Tada su o tom pogromu obavestili gledaoce kraćom vešću pri kraju dnevnika – glavni urednik je bio Milorad Vučelić, sadašnji glavni utednik Večernjih novosti – čovek od poverenjai i ove vlasti.

* * *
Vlast je odlučlla da ove godine obeleži tu godišnjicu – centalna ceremonija održana je u zemunskom predgrađu Busije. Bilo je dostojanstveno – i tužno. Prisustvovali su – sve uvaženi, kako ih je ON, koji se pojavio na kraju, oslovio: patrijarh Porfirije, Željka Cvijanović i neizbežni Mile Dodik iz Republike Srpske, Ana Brnabić, autentični pretstavnik ove srpske vlasti… ostale, a bilo ih je dosta, nije pomenuo, nisu uvaženi. Niko iz traktorske kolone, a valjda je to i njihova godišnjica, nije pomenut – u Skupštini imaju svog pretstavnika, onu bruku u ljudskom obliku, Marka Atlagića, ovde od uvaženih nikog. Naravno, nikog od uvaženih nije bilo ni iz opozicije – ni one konstruktivne (oni su bili samo na prethodnoj “čašici” u vili Mir), ni od one druge što bojkotuje izbore, a uobičajeno je u kulturnom svetu da se na državne ceremonije od opšteg značaja poziva i opozicija, ali mi u te zemlje odavno ne spadamo, pa tako ispada da je ovo obeležavanje tog tužnog događaja bilo samo sećanje Srpske napredne stranke – SNS. Oni se toga sećaju, a ne sećaju se čija je politika dovela do tog pogrom, ni koji je to plan imala tadašnja vlast, ista kao i ova današnja – da izbegličkoj koloni ne dozvoli ulazak u Beograd. Ni toga, ni šta je tačno od navodnog dogovora Miloševića i Tuđmana, da se ni Srbi ne mešaju u hrvatsku Oluju, ni Tuđman u naseljavanja izbeglica na Kosovo. Ispada, ako je to tačno, da je hrvatski deo plana ispunjen, srpski ne – bez hrvatske krivice. Može li to neko iz ove vlasti da nam razjasni, demantuje, šta god – Ni Vučić, bivši radikal, ni Dačić, bivši Miloševićev portparol, a oba su, kao što rekoh učestvola u tadašnjoj vlasti.

No, da se vratim na pomenutu svečanost SNS-a. Kao i uvek bilo je mnogo naroda – kako onih odanih ovoj vlasti, tako i onih privedenih. Ne sme se ništa prepustiti slučaju – zamislite situaciju da ON, pred toliko uvaženih gostiju drži slovo pred praznim auditorijumom – to jednostavno ne biva, pa vlast ništa ne ostavlja slučaju. O tome piše Danas – jedan od retkih listova koji nisu pod kontrolom vlasti, u tekstu pod naslovom – Gročanski penzioneri koji su na prevaru dovedeni u Busije, stigli kući u dva sata nakon ponoći, a u tekstu: “Penzioneri iz Grocke, koji su na prevaru umesto u Banju Vrdnik juče odvezeni u Busije, kako bi slušali govor predsednika Srbije Aleksandra Vučića, stigli su u svoje domove dva sata nakon ponoći.” O tome više u tekstu, a i na društvenim mrežama – nije im prvi put da budu skrenuti s puta, ali konačno dižu glas protiv takvih prevara. Kažu da su za ovo skretanje s puta zaslužne, izvesne uvažene lokalne funkcionerke SNS-a, da im ne pominjem imena, a jedna od njih – negde i to pročitah, reče – Dala bi svoj život za Vučića. Ne mešam se u tuđa lična osećanja – svako ima pravo da voli, ali samo svojom voljom i o svom trošku. Da li je to bio i jedini takav slučaj!?

Upitan na konferenciji za štampu za objašnjenje o tom slučaju – naravno od onog “luksemburgškog Đilasovog i Šolakovog medija tv N1”, Predsednik mirno odgovori – Mogu uvek da izvedem 10 – 50 – 100.000 ljudi za razliku od …, ne reče i kako. Predsedniče nije to odgovor.

Da, da pomenem da je sutradan bila još jedna tradicionalna, rekao bih tužnija svečanost – u crkvi Svetog Marka, organizovana od strane, još uvek živih učesnika traktorske kolone i njihovih najmilijih. Mediji bliski vlasti tom događaju nisu pridali značaj, jer tu nije bilo uvaženih.

*U mom selu ima jedan opančar.
Što on pravi dobre opanke. !
Obuješ ih, popenješ se na soliter
i skočiš sa desetog sprata –
ti se razbiješ ko….., a opancima ništa!

Dragiša Čolić, 8.8.2021.