Opančar agencija* pita – „Šta radite, bre“!

10 januara, 2022 u rubrici Opančarski dnevnik

Ovo „Šta radite, bre“ je pozajmljeni naslov iz istoimene informativne emisije RTS-a koja „otkriva pozadinu dnevnih događaja i aktuelnih političkih tema kroz zanimljive izjave aktera na političkoj sceni Srbije”. Ali pošto današnji RTS u aktere na političkoj sceni Srbije ne ubraja i opoziciju, bar ne u njenom funkcionnalnom smislu, a ovde je o opoziciji reč, učinila mi se svrsishodnom ova pozajmicu i to ne samo za naslov, već i za ono drugo – da otkriva pozadinu dnevnih događaja i aktuelnih političkih tema kroz zanimljive izjave aktera na političkoj sceni Srbije.

Moram da priznam da mi je nekako promakla priča o Vladeti Jankoviću kao zajedničkom predsedničkom kandidatu opozicije za pretstojeće izbore i da sam za to saznao tek kad sam naišao na tekst Nove rs. „Vladeta Janković saopštio koji su njegovi uslovi za kandidaturu na izborima”, od 8.jan. 2022. A kako proizilazi iz teksta, stvar je već poodmakla – glavna je dilema da li ga istaći za predsedničkog kandidata ili za gradonačelnika Beograda.

Odmah da kažem da nemam ništa protiv Vladete Jankovića, čak sam ga u tekstu “Kucamo na vrata zaboravljenih asova” – milan božić (prof. dr. jbt.!), pomenuo u pozitivnom kontekstu kao jednog od učesnika emisije na RTS-u, na temu intelektualci i politika iz febrruara 2019. koju je vodila Olivera Kovačević – Prof Dr. Vladeta Janković, profesor opšte književnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu, bivši političar – prijatno iznenađenje, priznaje i neke greške iz vremena Koštunice, kada se politikom aktivno bavio.

A tu upravo i leži zec – sada kao penzioner nema grešaka, a priznaje neke greške iz vremena Koštunice, kada se politikom aktivno bavio. Nisu to ni tada bile neke kardinalne greške. Glavna mu je grška bila što je tada, kao visoki funkcioner DSS-a, smerno služio Koštunicu – jedinog političara koji je bio veća politička zamlata od Borisa Tadića, koga sam takvim nazvao još 2012. godine u svojoj prvoj knjizi „O opančarima i opancima“. Koštunica je za razliku od Tadića, koji se i tada a i sada gura u stvari koje ne zna, jedan poprilično autističan tip pored koga su vozovi prolazili, a on imao jednu univerzalnu krilaticu – nisam obavešten. Služiti verno takvog čoveka sve do njegovog političkog kraja, za autora ovog teksta i nije neki kompliment. A Vladeta Janković je svoju političku karijeru čak i sjajno završio – ambasador Srbije u Velikoj Britaniji. Nema informacija da Vladeta Janković taj posao nije dobro odradio, verujem daleko bolje nego prethodni sa kojeg je na tu funkciju otišao.

Ali nije ovde reč o Vladeti Jankoviću, koji čak i sam u gore pomenutom tekstu ističe niz objektivnih razloga zbog čega sebe ne smatra pogodnim kandidatom za predložene predsedničke funkcije. Reč je o onima koji ga predlažu, a slutim da je do toga došlo zbog raznih kompromisa koje sigurno nisu tražili ni stranka Slobode i pravde, Dragana Đilasa (sa pozitivnim ostacima DS-a koje predvodi Lutovac, i drugim strankama – da ih ovde ne nabrajam, koje su ostale tu još iz prethodnog saveza Zaledno za Srbiju) ni Narodna stranka Vuka Jeremića – danas jedine dve relevantne opozicione grupacije, već iz njihove želje za što većim jedinstvom opozicije i mnoštva drugih, sitnih a ambicioznih stranaka, koje više vode računa o svom „2 posto“ rejtingu, nego o pobedi na izborima, čije je zajedničko geslo – ne znam, ali meni se taj Đilas iz nekog razloga ne dopada.

A što je mnogo važnije, ne dopada se ni aktuelnoj vlasti koja se jedino njega i plaši, pa dosadi i bogu i narodu o Đilasovim i Šolakovim „krađama“. I umesto da to svi shvate – izađu zajedno na izbore, pobede, formiraju potom tehničku Vladu u trajanju od godinu dana (verujem da bi i Đilas i Jeremić na to pristali) a u međuvremenu neka se sa svojim demokratskim stavovima ističu do mile volje i tako samostalno dokazani potom izađu na ravnopravne i poštene parlamentarne izbore.

A one koji predlažu Vladetu Jankovića i slične (kako im ne pade na pamet da predlože Ćutu, na primer – ne Ćuta je žestoka konkurencija, Vladeta Janković, može), potsetio bih da je ta priča već viđena za vreme DOS-a. I tada je Đinđić bio lider, sve dok se u opoziciju (posle ispadanja iz vlasti) nije vratio Drašković i onako drčan, kakvim ga bog dao, odmah poželeo da stane na čelo udružene opozicije – Ne uliva se reka u potok, već potoci u reku, bila je njegova čuvena krilatica, pa je u interesu očuvanja zajedništva (DOS – udružena Demokratska Opozicija Srbije) učinjen kompromis – Vjislav Koštunica je ni kriv ni dužan izabran za čelnika DOS-a, kasnije je po tom osnovu postao i Predsednik, sve dok na kraju – onakav kakvim sam ga gore samo delimično opisao, nije i rasturio DOS.

Moja skromna poruka Đilasu, Jeremiću i onima koji su sa njima je: pokušajte da iz ovoga izvučete neke pouke i porazgovarajte ponovo sa „potocima“. Ako ostanu pri svome, da izvinete na izrazu, odjebite budale, izađite bez njih na izbore i pobedite, a kasnije vidite koga ćete od njih da eventualno uzmete u kooaliciju.

*U mom selu ima jedan opančar.
Što on pravi dobre opanke !
Obuješ ih, popenješ se na soliter
i skočiš sa desetog sprata,
ti se razbiješ ko….., a opancima ništa!

Dragiša Čolić, 10.1.2022.