Sudija

11 jula, 2013 u rubrici Kolumne

I dok profesorka Rajna Dragićević puni naslove medija zbog svog govora koji je uzdrmao Srbiju, braneći se od slave koju je nenadano i neumišljajno stekla, skromno izjavljuje da je zbunjena zbog tolike pažnje javnosti, jer to je govor koji je ona bila namenila samo svojim studentima, dotle jedan drugi državni službenik, sudija  Svetlana Tomić Jokić, umišljajno donosi presudu koja je šokirala javnost – vozača koji je u teško alkoholisanom stanju, vozeći neprilagođenom brzinom, oborio – i ubio, petnaestogodišnjeg dečaka na biciklu, osudila je na 18 meseci zatvora! Ispod zakonskog minimuma za to krivično delo, za koje je propisana kazna od 2 do12 godina zatvora. Da bi neko zavredneo takvu milost suda, mora da postoji sticaj izvanrednih olakšavajućih okolnosti. A sudija je uspela da ih nađe – optuženi je ugledni građanin, nije do sada osuđivan a tokom suđenja je priznao delo i izrazio iskreno kajanje za to što je učinio.

Da se razumemo. Vozač sam i znam da svakom vozaču to može da se desi. A ako se desi, mora da snosi i posledice. Na to smo pristali onog momenta kad smo odlučili da budemo vozači. I pravnik sam. U pravu su oni koji kažu da presude ne donose mediji, već sud – na osnovu činjenica kojima raspolaže. A ovde je o tome reč.

Gde je sudija našla da je Optuženi priznao delo? To da je ubio dečaka je činjenica a ne priznanje. A bitan element tog dela je i činjenica da mu je u krvi nađeno 1,9 promila alkohola. Gde je tu priznanje ako optuženi kaže da je popio samo dva špricera, što bi trebalo da bude oko jedan deciliter vina, a Veštak u svom nalazu kaže da 1,9 promila alkohola u krvi odgovara količini od oko četrnaest decilitara vina!

Optuženi nije do sada osuđivan. Dobro, to se uvek uzima u obzir za dela sklona povratu – krađe, razbojništva, silovanja i slično. Ovde to nije slučaj. Uzima se u obzir i za delikte u saobraćaju, ali ovde se to teško uklapa – prvi put mu se dešava da pijan ubije dečaka na biciklu! Ružno zvuči, ali je tako – ne ubijaju se deca na biciklima u povratu.

Optuženi je izrazio iskreno kajanje. To jedino stoji, da je suprotno od toga bio bi monstrum, a onda bi trebao da dobije kaznu i višu od propisanog maksimuma. Dakle, ni taj argument nije baš sasvim logičan, bar ne u tolikoj meri da toliko obori propisanu kaznu.

Dalji argument za ovakvu presudu Sudija nalazi u tvrdnji da je Optuženi ugledni građanin. Taj ugledni građanin, ispostavilo se u međuvremenu (pre donošenja presude), je i jedan od značajnih aktera afere poznate u javnosti pod nazivom “Veštačko đubrivo” – prodavali su od države subvencionisano (dakle od svih nas pa i od individualnih poljoprivrednih proizvođača kojima je to bilo namenjeno) veštačko đubrivo, samo određenim, njima znanim kupcima, koji su potom to đubrivo prodavali individualnim proizvođačima po višim cenama, tako da su ga oni ustvari plaćali i skuplje nego da nije bilo subvencionisano. Rezultat – subvencija je otišla u njihov džep. Ako se složimo da opisana operacija nije Optuženog učinila uglednim, onda se postavlja pitanje a šta ga je to onda takvim učinilo. To Sudija ne kaže, pa ostaje da pretpostavimo da se u ovoj zemlji postaje uglednim samom tim što dospeš na uglednu poziciju. Da, propustio sam da kažem, Optuženi je u vreme učinjenog dela bio Zamenik Generalnog Direktora Srbijagasa, ugledne državne firme, pardon – javne (dakle u vlasništvu svih nas), koju je vodio i još uvek je vodi, još ugledniji građanin Dušan Bajatović, visoko pozicionirani kadar SPS-a, jednog od ključnih koalicionih partnera ove Vlade. Nije valjda to u pitanju? A ako je tako – jadne su ove sudije.

I, kao da oseća da sve to nije dovoljno uverljivo – i nije!, Sudija za obrazloženje svog stava nalazi i dodatni argument u tome da otac ubijenog dečaka nije pokazao dovoljno interesovanja za ovo suđenje, pa čak nije podneo ni imovinsko pravni zahtev zbog smrti sina! A on, mučenik, kaže da od silne tuge nije tome ni mogao da prisustvuje. O naknadi štete zbog ubijanja sina nije ni razmišljao. A i plašio se da će sve ispasti ovako kako je ispalo.

Plaši me da je ova optužba, gora od izrečene presude – optužiti oca da nije pokazao dovoljno interesovanje za suđenje ubici svog sina, pa to onda uzeti u obzir i kod izricanja ovako sramne presude je neverovatno. I nije čudo, što otac najavljuje i svoju presudu. Da li je to svrha našeg pravosuđa. Ima li kraja zavisnosti “nezavisnog sudstva” od uglednih centara moći!

DC, 11.07.2013.