Biljana i Boško

13 aprila, 2019 u rubrici Opančarski dnevnik

Biljana Srbljanović, dramaturg, dramska spisateljica, profesorka na fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, spomeničarka – član komisije za idejno rešenje spomenika Zoranu Đinđiću, po ideji Aleksandra Vučića, a u realizaciji Gorana Vesića, kreativna industrijalka – član Saveta za kreativnu industriju – šta god to značilo, osnovanog od strane predsednice Vlade Republike Srbije Ane Brnabić, sa zadatkom da „okuplja pojedince i organizacije koji „imaju bogato iskustvo u kreativnim industrijama i koji će predsednici Vlade pomoći da u potpunosti razume potrebe tog sektora i u budućnosti donosi informisane odluke za njegov dalji razvoj“ – što bi rekli za onaj margarin Dijamant, u sve se meša (u daljem tekstu: Biljana), odbila je da učestvuje u obnovljenom Utisku nedelje Olje Bećković, jer kako je rekla, neće da sedi u istoj prostoriji sa Boškom Obradovićem, fašistom, pa je taj stav potom potanko objasnila i u Blicovoj kolumni od 10. aprila u tekstu pod naslovom Boško.

Olja Bećković je u Utisku nedelje – da li pod uticajem odbijanja Biljane Srbljanović da učestvuje u toj emisijii ili u nedostatku pametnijih tema, toj činjenici dala toliki značaj, da se u komentarima o posle toliko godina obnovljenom Utisku nedelje samo o tome i razgovara.

Bilo kako bilo, i Olja Bećković, za koju to iskreno i verujem, i Biljana Srbljanović, za koju nisam baš toiko siguran, a koje se izdaju za iskrene borce za promenu ovog nakaradnog režima, su svesno ili nesvesno, forsiranjem te teme u nedelji najavljenog sveopšteg opozicionog okupljanja u Beogradu, tom okupljanju nanele veliku štetu, jer Boško Obradović je jedan od lidera Saveza za Srbiju, organizatora tog protesta.

Elem, da se vratim na Utisak nedelje – Olja Bećković je direktno upitala Boška Jakšića, jednog od retkih preostalih novinara iz slavne plejade Politikinih spoljnopolitičkih komentatora, da li je Boško Obradović fašista ili nije i on je odgovorio: „Obradović je desničar i nacionalista, što je legitimno. Ja sva njegova uverenja poštujem, iako ne moram da se slažem sa njima. Evropa je prepuna raznih Boška Obradovića. Izazov je razgovarati sa nekim sa kim ne delite mišljenje, protesti su upravo traženje ambijenta atmosfere u kojoj ljudi mogu da razgovaraju i ne drže se za gušu“.

I politikolog Cvjetin Milivojević je rekao da Obradović nije fašista, već nacionalista. „Ja nacionalizam percipiram drugačije od Boška. Dakle, kao ljubav i poštovanje prema naciji i domovini i upitao da li on nekome liči na fašistu, jer preteruje u promovisanju porodičnih vrednosti“.

Na direktno pitanje Olje Bećković, upućeno Bošku Obradoviću, da li je on fašista i sledbenik ideje Dimitrija Ljotića, Boško Obradović je to negirao i objasnio: „Ja sam diplomirani profesor srpske književnosti sa opštom književnošću i u okviru svog diplomskog rada izučavao sam poziciju srpske književne desnice između dva svetska rata. U tom kontekstu je neophodno izučavati i autore koji su bili vezani za Jugoslovenski narodni pokret Zbor i u tom smislu sam odličan poznavalac te materije i veoma sam o tome javno govorio. Ima stvari koje mi se lično sviđaju u onome što je Dimitrije Ljotić pisao u svojim političkim govorima.“

Mada ni ja ne verujem da je Boško Obradović fašista – možda je elemenata toga bilo u onim ludim devedesetim godinama prošlog veka u vreme dok je kao student bio mlad i nadobudan i bez obzira na to što ja u njegovom sadašnjem opozicionom delovanju, sve jedno što je ono radikalnije u odnosu na ostale članice Saveza za Srbiju ne vidim takve elemente, ni meni se ne dopada njegov odgovor. Ako hoće da se bavi politikom u Srbiji, on mora odlučno da se distancira od Dimitrija Ljotića koji je za Srbe isuviše mračna figura Drugog svetskog rata. Dovoljno je reći da Ljotića vezuju i za kolaboraciju sa Nemcima za vreme streljanja đaka u Kragujevcu, što je jedna od najcrnjih epizoda tog rata. Jedno su bili Ljotićevi govori u periodu pre tog rata – i Hitler je, kao nacionalista, bio u tom periodu idol mnogim Nemcima, a sasvim je druga stvar njihovo konkretno delovanje tokom tog rata, tako da ako Boško Obradović namerava da se i dalje bavi politikom u Srbiji, on mora da raskrsti i sa Ljotićem i sa tim shvatanjima. Mislim da je u tom kontekstu bolje i za ostale lidere Saveza za Srbiju da se po tom pitanju razaberu sa njim, jer jedan drugom nanose štetu.

To međutim nikako ne znači da je Biljana Srbljanović u pravu, kad eksplicitno tvrdi da je Boško Obradović fašista i da se onako žestoko obruši na njega u gore pomenutoj kolumni Blica pod naslovom Boško, pri čemu se ona, u nedostatku dovoljno jakih argumenata za takvu tvrdnju, poziva na nekakve tribine koja je sa svojom ekipom pre više od deset godina održavala po Srbiji, a Boško je – tako proizilazi iz teksta, tu trupu redovno pratio i prekidao rečima – prijatelji, dosta je bilo, drao se i nije hteo da sedne – citat:

“To je obično izgledalo ovako: dođemo u neki grad da u Domu kulture nastupimo na tribinama „Peščanika“. Tu govorimo slobodno i otvoreno ono što mislimo, i to ne samo o trenutnoj političkoj situaciji nego i o krupnim i nerešivim pitanjima koje Srbija uporno i dan-danas pokušava da zamrzne: o ratovima, Kosovu, zločinima i zločincima, pokušavamo da vodimo dijalog i s vlastima i s opozicijom, borimo se za slobodan govor, za demokratski javni diskurs.
Ne puštaju nas na RTS-u ili na Pinku, ni na ostalim nacionalnim frekvencijama, nemamo drugog prostora od interneta, jednog radija i jedne televizije, a posle čak ni to. Idemo, pešački putujemo po Srbiji i pričamo s ljudima jer nemamo kako drugačije. Zvuči poznato?

Svaki put kada tribinu najavimo, najave se i organizuju i oni. Svi koji smatraju da nam prostor treba uskratiti, da to što mislimo ne sme da se čuje, da nas treba sprečiti na svaki mogući način, pa i da nas je pet miliona, a nije. I dalje zvuči poznato. Idemo tako na te naše skupove po Srbiji, a desničarske, fašističke ultranacionalističke organizacije, izmešane s navijačima, siledžijama ili lažnim prosvetiteljima, organizuju se i dolaze da nas spreče ne samo da govorimo nego da uopšte fizički budemo tu. Ispred sala i u njima bude mnogo policije koja dođe nevoljno i po službenoj dužnosti, kao da nas čuva, ali uredno u sale puste njih. Nekad i ne stignemo do toga, organizovane bande nam prosto silom ne dozvole da uopšte uđemo u zgradu, a nekad, podmuklije i mnogo opasnije, dopuste nam da počnemo tribinu, strepeći kada će nas prekinuti. „Dosta ste govorili“, obično su bile reči Boška Obradovića, koje su ujedno i bile signal da njegovi saučesnici ustanu iz publike i oteraju nas. Te večeri su se poslovično završavale tako što nas policija prati do izlaska iz grada, jedva dočeka da nam vidi leđa, pa nas onda pusti da se sami snalazimo, sami brinemo za svoju sigurnost ili, brate, da prestanemo više s tim tribinama i okupljanjima kad nam već lepo kažu.”

E sad, ako ste pomislili da je u pitanju opis onoga što se danas masovno dešava po Srbiji u vreme predizbornih i drugih kampanja – koje se kod nas održavaju svake a ne svake četvrte godine, pogrešili ste, to Biljana daje opis onog vremena kad je demokratska opcija, kojoj ona kako se predstavlja pripada, bila na vlasti, pa proizilazi da je ovo današnje vreme bilo manje fašističko od ondašnjeg, da krvavih košulja koje su neposredni povod masovnim protestima po Srbiji već duže od ćetiri meseca nema, te da je eto i danas glavni problem Boško Obradović, fašista!
Da budem iskren, zvuči mi to isuviše providno, jer nije baš realno za pretpostaviti da je u ono vreme u koje Biljana smešta opisane radnje, policija više štitila Boška – fašistu i njegove Dveri, političke marginalce za koje je retko ko tada i znao, od “svoje” Biljane.

Pominje Biljana, a sve iz tog perioda, i neke tužbe koje je Boško protiv nje podnosio, saslušanja u policiji i slično, iz čega treba zaključiti da njihovi međusobni konflikti traju duže o jedne decenije. U svakom slučaju, učešće u utisku nedelje je i za nju bila prilika da posle toliko godina, kada su oboje i matoriji i pametniji, te stvari sa njim raspravi u direktnom dijalogu,a ne da se iz toga izvuče, a onda sa svom svojom profesionalnom strašću dramaturga u monologu opali po Bošku.

Na drugoj strani, toj istoj Biljani Srbljanović ne smeta da u svom gore pomenutom spomeničarskom opusu sedi i sarađuje sa Goranom Vesićem, figurom kojoj bi svaki normalan čovek pri samom pozivu na saradnju rekao da se nosi u pizdu lepu materinu. Ne, pardon, da se nosi u tri pizde lepe materine.

Ko zna, možda se ovaj Biljanin nastup dešava u okviru angažmana po gore pomenutom Savetu za kreativne industrije, osnovanom od predsednice Vlade lično, jer malo je verovatno da će se ona kao novopečena industrijalka u okviru tog Saveta angažovati za rad na drebangu, na prumer, a ne na dramaturgiji u kojoj je dokazani majstor, mada me u današnje vreme ni to ne bi mnogo iznenadilo.

Dragiša Čolić, 13.4.2019.