Intervju

23 avgusta, 2019 u rubrici Opančarski dnevnik

Intervju

Gospodine Predsedniče, zamolio bih Vas da mi date odgovor na jedno vrlo jednostavno pitanje – Da li ste ikada ikome, od kako ste na vlasti, dali onako iscrpan intervju – iscrpna pitanja bez prekidanja, iscrpni odgovori bez etiketiranja, kakav ste dali za Glas Amerike (VoA – Voice of America), prilikom nedavne posete Americi. Ne verujem da je to samo zaslugom Ivane Konstantinović koja je dugo godina ovde – dok je B92 bila televizija kojoj smo verovali, bila voditlj tv dnevnika na toj televiziji, a onda – kad su nastupila neka druga vremena, dala otkaz, spakovala pinkle i otišla, kako vidim u Ameriku, da nas odatle, preko Glasa Amerike, obaveštava o događajima u Srbiji – Hvala Ivana, nadam se da ćete se jednog dana, kad ovo nevreme prođe, ponovo vratiti u Srbiju da nas odavde sa lica mesta izveštavate o događajima kod kuće.

A Vi, Gospodine Predsedniče, niste bili na visini svog izgrađenog renomea – niste je ni jednom pitali da li je ona sa one američke televizije u vlasništvu Đilasa i Šolaka, pa ste tako grdno razočarali i Pink i Informer i Alo i Srpski telegraf, ali neka njih – preboleće, ne mogu da Vam oprostim što ste time nanelii i neizrecivi bol mojoj tetki Diki, koja i dalje ne veruje da tu nije u pitanju neka zapadna propaganda.

Bili ste mnogo fini Gospodine Predsedniče – zamolićete nadležne državne organe da objave snimak udesa na naplatnoj rampi kod Doljevca u kojoj je jedna osoba izgubila život – ne mogu da kažem saobraćajne nesreće, jer ako neko stoji na naplatnoj rampi pa ga vozilo koje dolazi na rampu usmrti onda je to ubistvo, a ne saobaćajna nesreća, da objave taj snimak koji je užasan – Vi ste ga videli, pa ste zaključili da sa tim užasom ne treba uznemiravati javno mnjenje u Srbiji, a zaključili ste i to da Zoran Babić, visoki funkcioner Srpske napredne stranke koji je “bio u kolima, ali ne na mestu vozača”, nije kriv.

Jeste li Gospodine Predsedniče to sami zaključili ili Vam je u tome neko pomagao – na primer Tužilaštvo u čijoj je to nadležnosti. Zar nije bilo bolje, a i uputnije, da to oni saopšte a ne Vi, pa da Vas tako dovedu u neprijatnu situaciju i da Vam se – naravno neopravdano, zamera da se mešate u tuđe poslove, a poznato je da Vi to ne činite. Eto sada ste lepo objasnili Ivani Konstantinović da ćete vi zamoliti nadležne organe da to objave kako bi ona videla – “kakvim ste se lažima služili svih prethodnih meseci”, a ako Vas ne poslušaju, šta vi tu možete.

Zašto tako Gospodine Predsedniče – zar je Ivana Konstantinović važnija od javnog mnjenja u Srbiji koje Vas sedam meseci moli da to učinite. Dobro, bolje ikad nego nikad, ali Vam skrećem pažnju da budete jako ljubazni sa Tužilaštvom jer oni nemaju običaj da komuniciraju sa javnošću, čak ni kad im se mi advokati službeno obratimo.

Bilo je u intervjuu razgovora i o drugim temama ove prirode – iznenadilo me je da oni tamo sve znaju o nama, bolje nego mi samt, ali dosta o tome.

* * *
Vodili ste tamo Gospodine Predsedniče i političke razgovore sa američkim državnim sekretarom Majkom Pompeom i njegovim saradnicima – valjda su Vas zato i zvali a ne da Vas konsultuju o situaciji na Bliskom Istoku, što je inače bila glavna tema ovogodišnje Generalne skupštine Ujedinjebih nacija. I o tome je bilo reči u pomenutom intervjuu.

Nismo baš mnogo shvatili ni iz tog intervjua, ni iz obraćanja naciji preko RTS u pauzi fudbalske utakmice Crvena Zvezda – Kopenhagen, sem onoga da „nije važna politička cena koja treba da se plati, a ljudi u našoj zemlji imaju prilično nežne uši, ne vole da slušaju stvari koje imaju veze sa realnošću, već stvari koje imaju veze sa našim mitovima“- ni šta to tačno znači, ni na koje mitove mislite, ni šta je politička cena, ni šta to ljudi u našoj zemlji ne žele da čuju, sem onog Vašeg već poznatog – da Vi Kosovo kao državu nikada nećete priznati, za razliku od nekih drugih, koji možda hoće.

I sad ja kao zabrinuti građanin ove nesrećne zemlje razmišljam – ona politička cena koju pominjete je verovatno zahtev da priznamo državu Kosovo, šta bi drugo moglo da bude. Vi to nikada nećete učiniti – šta su Vam na to rekli, da li je jedna od opcija koja ulazi u cenu i ponovno bombardovanje? Ne, Vi ni to nikada nećete dozvoliti – i o tome ste se, opravdano, više puta jasno izjasnili! Šta je preostalo – da predate vlast, onima “koji to možda hoće”! Ne verujem ni u to.

Sastali ste se tamo Gospodine Predsedniče i sa Izvršnim potpredsednikom Atlantskog saveta Dejmonom Vilsonom, koji je nedavno boravio i u Beogradu i najpohvalnije se izjasnio o Vama – da ste Vi “političar sa vizijom.” Atlantski savet je međunarodna organizacija sa savetima u većini NATO država i država uključenih u Partnerstvo za mir. O čemu ste sa njim razgovarali, jer iz saopštenja o obostranom zadovoljstvu vođenim razgovorima nismo baš mnogo toga mogli saznati – jeste li ga pitali da li će nas NATO opet bombardovati ako dođe do onog najcrnjeg scenarija – da i vi i “oni drugi” odbiju da priznaju Kosovo.

I sad dolazimo do nečega što sam nagovestio još u uvodu svoje knjige O PANČARIMA I OPANCIMA, Beograd, 2012. godine, www.opancar.com :

“Nisam ja ni neki pobornik teorija zavere, ali mislim da, jednostavno, to tako funkcioniše. Držim da nam oni, u interesu tih svojih strateških ciljeva, čak i izbore kroje, a trenutno neposredni cilj im je da završe ovo sa Kosovom. Mislili su da to mogu da sprovedu sa Tadićem, koji je demokrata po meri, dok nisu shvatili da je on obična akademska zamlata, koja se uz to i primila na lepote vlasti pa, iz straha da to ne izgubi, ne sme da se zameri onima iz (tadašnje) opozicije, jer će ga oni, uz pomoć dežurnih domaćih „patriota“ jednostavno pojesti. Kad su ovi iz Evrope to shvatili, okrenuli su se onim drugima. Ni najmanje im ne smeta što su to bivši radikali, Miloševićevi socijalisti, Mirini julovci – nema to veze, ovi drugi su robusniji i nisu toliko fini kao oni prethodni. Pitanje je samo, ko sme da „proguta žabu“, jer svima njima je Kosovo kamen za vratom. I sad imamo apsurdnu situaciju. Oni prethodni su pali zbog Kosova. Niti su se dopadali domaćim patriotama, na čelu sa ovima koji su sada na vlasti – svaki njihov, pa i najmanji korak, koji bi mogao da bude protumačen da vodi ka nezavisnosti Kosova, oštro je sasecan svim sredstvima, niti Evropi – bili su isuviše jalovi i neefikasni i ovi su im okrenuli leđa.

A ovi sadašnji, „piče“ ka Evropi brže nego oni prethodni i za sve što prihvate krive Borka – on je sve to već bio prihvatio pa mi sad više nemamo kud. Za onog ko se iole razume u državne poslove, to ne da nije, već ne može ni da bude tačno. Borko Stefanović, prethodni pregovarač za Kosovo, bio je državni službenik „trinaestog ranga“ i, taman da je nešto i prihvatio, to bi tek moralo da bude prihvaćeno od njegove Vlade i od nje potom formulisano kao predlog za ratifikaciju od Skupštine, gde, sasvim sigurno, ne bi prošlo zahvaljujući ovim sadašnjim koji su tada bili opozicija. A sad ovi sadašnji, na čelu sa predsednikom Vlade, koji sa te pozicije, za razliku od Borka, deluje i kao zastupnik države, prihvataju i više i brže od onih prethodnih, a sve sa objašnjenjem da je to Borko već bio prihvatio, pa, eto, sad oni nemaju kud. Ostaje tu samo jedan problem – isuviše su oni tu nac. patriota stvorili, koji su ih ozbiljno i shvatili, pa je pitanje kako će kod njih da im prođe ta priča”.

Izgleda da je došao taj trenutak.

Dragiša Čolić, 23.8.2019