Opančar agencija javlja – Predsednik! Kako to gordo zvuči

11 novembra, 2020 u rubrici Opančarski dnevnik

Ovih dana sam slušao dva predsednika:

Novoizabrani američki predsednik Džo Bajden:
“Ponizno prihvatam poverenje koje ste mi ukazali. Obavezujem se da ću biti predsednik koji ne želi da deli već da ujedini. Ne vidim crvene države i plave države, već samo sjedinjene države. Radi ću svim svojim srcem, s poverenjem celog naroda, kako bih zadobio poverenje svih nas. Ponosan sam demokrata ali vladaću kao američki predsednik, jednako raditi za one koji nisu glasali za mene kao i za one koji jesu … “

Predsednik Srbije, Alleksandar Vučić:
“Hoćete da me naterate da se uvlačim i ulizujem Bajdenu večeras? Neću. Čestitaću mu, želim ti uspeh sa Sjedinjenim državama i to je to. I opet vam kažem, lični moji odnosi sa Bajdenom su bolji nego sa Trampom, pa šta? Lakše bi nam bilo da je Tramp, Tramp nije učestvovao u bombardovanju i stvaranju nezavisnog Kosova. Biće nam teže. A radujete se tome? Sram vas bilo. Radiujete se tome što će Srbiji biti teže. Zato što mislite da ćete tako da se dočepate vlasti, jer vas baš briga za Kosovo. Baš vas briga za Srbiju. Jedino što vas zanima je da pljačkate Srbiju. Mislite da sam se uplašio, pa čega da se plašim? Ja da se ulizujem nekoj ambasadi ovde. Sram vas bilo. Ja sam bre običan, običan srpski čovek, ponosan na svoj rod, ponosan na svoju zemlju. Neću da se ulizujem nikome. Nisam se ulizivao Bajdenui ni kad je dolazio u Srbiju, kad je bio veoma moćan, neću ni danas … Znate mali miševi pobegnu dok si rekao keks kad se objave neki izborni rezultati. E, razlikujem se od tih malih miševa, ne zato što sam ovoliki, već zato što imam srce malo veće od njih … “

Neću da to komentarišem. Oba zvuče gordo, a tako se razlikuju. Sve je stvar inteligencije – i pameti, pa neka se tako i tumači.

* * *
Gledao sam u nedelju Utisak nedelje Olje Bećković. Gosti su bili uvaženi novinari: Zoran Panović, Nikola Tomić i – imam utisak, najuvaženija od svih – Ljiljana Smajlović. Taj me utisak odavno prati, a nema nikoga, ni da me od toga razuveri, ni da mi objasni zašto je to tako, pa mi ne zamerite na digresiji – ovako to meni izgleda: pre nekih tridesetak godina, zatekli smo se – mahom direktori naših tadašnjih spoljnotrgovinskih firmi u Londonu, jedne večeri na jednom rođendanu u i oko ponoći neko je predložio da igramo poker … Bilo je već oko dva sata iza pola noći, kad je izbila neka verbalna frka – ko je u pravu, oko neke situacije i jedan od nas, da mu ne pominjem ime, očigledno njupućeniji u tu igru od ostalih, zapreti – Sad ću da zovem Lepu Lukić! Kod te pretnje, ostali su se povukli, nije bilo potrebno da Lepa arbitrira u to nevreme. Znao sam da Lepa Lukić lepo peva, ali nisam znao da je toliki autoritet u toj igri, pa me eto Ljiljana Smajlović podseti na nju.

Isto je bilo i u pmenutom Utisku nedelje. Uzalud se voditeljka trudila – po meni ispravno, da ovo gore citirano predstavi kao jedan od utisaka nedelje sa percepcijom – da li je to državnički govor ili ne, “Ljilja” – koju su svi tako oslovljavali, se nije dala i iznova je iznalazila nekakva opravdanja u smislu da to možda i nije državnički, ali je dozvoljen politički govor, da naš predsednik koga “svi” napadaju ima pravo da se brani, navodila kao primere “svih” njihove reprezente – Mišu Brkića iz Tabloida, Boška Obradovića iz opozicije … Ne reče ni ko su to miševi, ni koga – i zašto, treba da bude sram, ni ko to želi da Srbiji bude gore, ni ko to samo želi da opljačka Srbiju … To se valjda po Vučiću, i po “Ljilji” podrazumeva.

Nisam primetio ni jednu anketu u Srbiji tipa da li biste voleli da na izborima u SAD pobedi Tramp ili Bajden. Naraavno da ljudi, kao i u fudbalu, za nekog navijaju. Ja, na primer, bez obzira šta mislio o Vašingtonskom sporazumu – a nemam elemenata da o njemu ni sudim, jer niko zapravo i ne zna šta u njemu piše, priželjkivao sam da ipak ostane Tramp, jer imam osećaj da je njemu još od početka proteklog mandata nametnuto da je pobedio tako “što su mu pomogli Rusi, time što su uticali na američke izbore”, što je po meni glupost svoje vrste, te da ga je to i sprečavalo da sa onom drugom svetskom silom ostvari bolje odnose saradnje – poslovni ljudi su za to uvek pogodniji od političara, što je svakako bolje nego dalje zaoštravanje sa Rusijom, čemu su Demokrate i Bajden skloni. Ne mogu ni da zaboravim ni da su nam demokrate (Klinton u Americi) i Blerovi lejbersi (Velika Britanija) više zla naneli (bommbardovanje) i od američkih i od britanskih konzervativaca, pa verujem da u tim razmišljanjima i nisam bio usamljen, a eto na nas se sruči sva jar Predsednika. Pre će da bude da je on besan na samog sebe, “zato što je ponovo ispao pametan”. Prošli put je otvoreno podržavao Klintonove, čak je i materijalno pomagao njihovu fondaciju, a ovog puta je otvoreno podržao Trampa, a pobedio je Bajden. Nije li bilo mudrije da je se uzdržao – u oba slučaja, niko nije od njega tražio da se unapred eksponira.

Voditeljka se uglavnom sama batrgala sa “Ljiljom”, ostali učesnici – pomenuti uvaženi novinari, su se blago ograđivali, stekao sam utisak da “Ljilji” ne sme niko da se zameri, a ja uporno i dalje u mojim tekstovima “pičim” isti narativ – da sam prestao da čitam Politiku, list uz koji sam naučio da čitam, još od vremena kad je Ljiljana Smajlović postavljena za glavnog i odgovornog urednika Politike – i to me još uvek drži.

Dragiša Čolić, 10.11.2020.