Opančar agencija javlja … Asocijacija

23 decembra, 2019 u rubrici Opančarski dnevnik

Opančar agencija javlja … Asocijacija

Asocijacija – Mnogo je viceva na temu asocijacije, ali uglavnom preovlađuju oni tipa – možeš ti da pričaš o bilo čemu, mene to uvek asocira na onu stvar, pa bi se to moglo odnositi i na ovo o čemu je ovde reč, ali stvar je ozbiljna, pa i ja moram o nečem ozbiljnijem. Elem, urbana legenda iz vremena “one Jugoslavije” govori o jednoj zgodi na kvizu, kojih je tada na televiziji bilo – rijaliti programi su tek kasnije došli kao produkt civilizacujskog razvoja društva, u kome učesnica kviza, na pitanje voditelja – Na kog pevača prvo pomislite kad se ujutru probudite i uhvatite za kvaku – po zamisli produkcije tačan odgovor je trebao da bude: Bora Spužić Kvaka, učesnica odgovara – Mile Kitić!

Vremena se menjaju, vicevi se osavremenjuju, ali u glavama njihovih aktera sve ostaje isto. Zamišljam premijerku Anu Brnabić kao učesnicu kviza, koja na pitanje voditelja – na koga prvo pomislite kad se ujutru probudite, umesto odgovora – na svog predsednika Alekdsandra Vučića, odgovara – na Đilasa!

Ili, da budem još konkretniji – zamislite našeg predsednika Alekdandra Vučića, koji odlazi u Tiranu na sastanak sa liderima regiona povodom projekta “Mali Šengen”, i reporter ga na konferenciji za štampu upita nešto o aferi “Krušik”, a on odgovori ono što mu prvo padne na pamet – Đilas!, pa kaže – niste postavili pitanje odakle Draganu Đilasu pravo da on lično kupuje sekunde od RTS-a, prodaje i zaradi 620 miliona evra… da bi potom i izričito razjasnio da je u pitanju notorni kriminalac koji je ukrao 620 miliona evra …

Tužilaštvo je dužno da i po saznanju o učinjenom krivičnom delu koje se goni po službenoj dužnosti – a ovo koje iznosi Predsednik to jestte, i samo preduzme mere gonjenja a ne da čeka da to neko drugi učini. Zašto se Đilas, po jednodušnoj oceni svih pripadnika vlasti, čak i onih koji su svojevremeno bili zajedno sa njim u vlasti, a sada uznapredovali pa prešli na drugu straanu – a ima ih, najveći od svih lopova koje je ova zemlja ikada imala, ne procesuira i u jednom ozbiljnom postupku ne utvrde ili odbace ta njegova nepočinstva! Da li je moguće da se Javno tužilašrvo toliko otelo od vlasti, pa uporno odbija da otvori taj slučaj, čak ni po saopštenju Predsednika. Sudeći po nekim drugim slučajevima kojima stiže da se bavi – tipa Bastać i njegov kum Lešnjk i sl. u pitanju nije nedostatak vremena.

Postoje samo dva logična odgovora na to. Ili je u pitanju najobičnija kleveta, jer zašto bi Đilas lično kupovao od od RTS-a te reklamne sekunde pa ih potom prodavao, a ne preko svoje registrovane medijske agencije što bi bio legalan posao u okviru delatnosti te Agencije – čime se na primer bavi i Nebojša Krstić, simpatizer ove vlasti (i obratno), te ako bi se utvrdilo da je u pitanju legalan biznis, otpala bi i “žvaka” o Đilasu, glavnom opozicionom protivniku, kao najvećem od svih lopova koji je u ovoj zemlji postojao.

Druga bi stvar bila, kad bi se utvrdilo da je Đilas te reklamne sekunde dobijao od RTS-a po privilegovanim cenama, a zatim ih preprodavao i na tako ostvarenoj razlici u ceni zaradio te milione o kojima se govori, a to je od prilike i suština ovoga što se otkriva u aferi Krušik: – neko dobija naoružanje po privilegovanim cenama, nižim i od onih po kojima naoružanje dobija državna firma SDPR – Jugoimport, čak nižim i od njegove proizvodne cene, pa Krušik zapada i u poslovne probleme – o tome juče u Valjevu Predsednik prvi put govori, a do sada je to bilo negirano, ali ne zato što oružje daje privatnim firmama ispod cene, već zato što zbog kampanje Krušik o kojoj izveštavaju svetski mediji, a na čijem čelu naravno stoji Đilas, više niko neće da kupuje robu Krušika. U toj varijanti Đilas se verovatno ne procesuira po sistemu – pa šta ako su to i radili, isto to radi i Đilas, pa ga niko za to ne goni, čime bi se uspostavila paralela između ta dva slučaja.

U ozbiljnoj zemlji bi se ti problemi hitno i veoma lako razrešili – i ono za Đilasa i ovo za Krušik, međutim mi očigledno u te zemlje ne spadamo. A da bih to i ilustrovao, citiraću vam ovde jedan primer iz vremena kada sam boravio i radio u Londonu, pa sam bio toga i direktan svedok:

“Najdžel Loson je bio Ministar finansija u Vladi Margaret Tačer – Chancellor, kako to oni zovu. Drugi čovek u Vladi. Radio je svoj posao jako dobro pa je te godine, negde krajem osamdesetih, bio čak i kandidat za crvenu vrpcu koju su u znak priznanja dobijali najuspešniji ministri finansija u tadašnjoj Evropskoj zajednici. Svi oni imaju neke kuće u kantri sajdu (nešto kao Toma u Bajčetini), pa tamo obično idu za vikend. I pomenuti ministar je imao tamo svoju porodičnu kuću – malo poveću, pa je jedan njen deo i izdavao – još od vremena dok nije bio ministar. A pošto je bio radoholik, uvek je nosio nešto od papira sa sobom, da čita za vikend. To nije ostalo nezapaženo nadležnim službama, pa su tražili da se na imanju Losonovih – u radnoj sobi Gospodina Losona, u cilju obezbeđenja, izvedu nekakvi dodatni radovi. On se naravno nije bunio – up to you!, radite što vam je volja. Sve je to regulisano određenim pravilima – i kako to treba da izgleda i koliko treba da košta. Kad je sve bilo gotovo, opozicija se pozabavila kalkulacijom troškova i zaključila da su radovi bili skuplji za čitavih 2-3 hiljade funti od cene po kojoj je to moglo da se uradi. Mr. Loson se branio da on niti je tražio da se ti radovi izvode, niti šta treba da se radi, niti je birao izvođača, niti se pogađao o ceni – sve su to radili druge Vladine službe. Nije se odbranio. Parlament, u kome je naravno većinu imala njegova Konzervativna stranka, ga je smenio s obrazloženjem da ako Ministar finansija nije našao za shodno da kontroliše te troškove, kako će da kontroliše državne troškove” (citat iz knjige O OPANČARIMA I OPANCIMA, Dragiša Čolič, Beograd 2012.

Dragiša Čolić, 23.12.2019.