Opančar agencija javlja … Javna preduzeća ili javne kuće

4 januara, 2020 u rubrici Opančarski dnevnik

Javna preduzeća ili javne kuće – Nemojte mi zameriti što ću ovaj tekst započeti sa jednim vicom – nije politički, ne bojte se, a i radnja se ne dešava kod nas – u pitanju su kupleraj i kurvinska posla: „Po završetku drugog svetskog rata, rešili Rusi da poprave devizni bilans zemlje, pa u tu svrhu otvorili kupleraj – samo za inostrane goste. Međutim očekivanih rezultata nije bilo pa je partijski komitet odlučio da razmotri taj slučaj. Ređaju se govornici, pljušte ideje, ali zadovoljavajućeg rešenja nema. Nemajući kud, sekretar komiteta konačno dade reč jednom članu koji se uporno javljao iz zadnjih klupa, jer je zbog nekih greha bio malo politički skrajnut – ‘Ajde kaži šta hoćeš, reče mu sekretar. – Druže sekretare, ja mislim da su tu u pitanju kadrovi, reče ovaj. Sekretar mu hitro oduze reč uz oštro upozorenje – Nemaš ti pojma, kadrovi su sve proverene partijske radnice iz 1941. godine” (www.opancar.com)

Dakle, i u ovom tekstu – ništa politički! Najobičnija akademska rasprava terminološkog karaktera – da li je ispravnije reći – javna preduzeća, ili – javne kuće, pa u tom smislu nekoliko prethodnih objašnjenja. U našoj zvaničnoj terminologiji pod javnim preduzećima se podrazumevaju preduzeća koja još nisu privatizovana, pa njima rukovodi država, tako da se nazivaju i državnim preduzećima, što je po meni i ispravniji termin, jer kod nas se pod javnim podrazumeva nešto što je “svačije i ničije”, pa bi po toj logici po tim preduzećima svako mogao i da vršlja onako kako mu padne na pamet. E, to ne može – Ono što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu, stara je latinska izreka, pa je država, u ime javnosti – dakle u naše ime, zadržala za sebe ulogu Jupitera, a nama ostavila onu drugu ulogu i kako se čini nema nameru da se toga odrekne, jer ispostavilo se da su ta preduzeća njen neotuđivi resurs kojim raspolaže u momentu formiranja vlasti, putem koalicionih sporazuma kojima ih daje koalicionim partnerima na upravljanje i rukovođenje, praktično – na slobodno raspolaganje, kao partijsku prćiju.

Kome će šta dati, zavisi od značaja koalicionog partnera – setite se samo kako smo bili srećni kad je Galenika, nekada ponos naše farmaceutske industrije, posle “rukovođenja” od strane SPS-a, prodata bud zašto, što nije bio dovoljan razlog da taj, vlasti najznačajniji koalicioni partner, ne zadrži i dalje NIS, koji je pored EPS-a, najvažnije preduzeće u zemlji. Kako sa njim rukovode nije baš mnogo dostupno javnosti, a što je još gore, stiče se utisaak da to nije jasno ni onome ko im je tu dobrotu podario, no ovog puta nije o njima reč, već o EPS-u, javnom preduzeću sa 25.000 zaposlenih, koje je pod direktnom ingerencijom vladajućeg SNS-a.

Elem, početak je svuda isti – najpre se za direktora postavlja svoj čovek, koji mora da raspolaže najvažnijom referencom – da bude odan partiji, pa je tako, po uspostavljanju ove vlasti, 2012. godine, za direktora EPS-a postavljen izvesni Milorad Grčić, poverenik SNS-a za Obrenovac, kafedžija i vlasnik pečenjare iz istoimenog mesta, po čemu je, kako piše Blic, „u Obrenovcu naročito poznat“, koji se izdaje za diplomiranog ekonomistu, a te je nauke završio 2012. godine, na Fabusu – Fakultetu za uslužni menadžment na Univerzitetu “Educons” u Sremskoj Kamenici, koji to i potvrđuje. „Imenovani je dana 02.04.2012. godine završio osnovne studije na Fakultetu, odbranom diplomskog rada sa nazivom ‘Promocija kao instrument marketing strategije’. Obzirom da je Pravilnikom o kancelarijskom i arhivskom poslovanju Fakulteta za uslužni biznis definisano da se završni, diplomski, seminarski i pristupni radovi studenta čuvaju dve (2) godine, nismo u mogućnosti da vam dostavimo primerak diplomskog rada Milorada Grčića.“

Izvinjavam se za digresiju, ali ovo moram da kažem – radio sam svojevremeno u Energoprojektu i pokušavam da zamislim – kada je čuveni Živko Mučalov otišao u penziju, kako bi to bilo primljeno kod stotine vrsnih elektroinženjera odraslih u toj firmi, koji znaju i posao i problematiku te delatnosti i koji bi to užas nastao da im je tada neko došao i rekao – ovaj čovek će od sutra da vam bude direktor!

Prva stvar koja u takvim situacijama nastaje je tzv. negativna selekcuja kadrova – odlaze svi oni koji mogu da nađu neki drugi posao i ja ne sumnjam da je i u EPS-u to bio slučaj. Međutim, to za vlast nije problem – oni koji ostanu biće nagrađeni. Predsednik Vučić godinama obećava da će plate u Srbiji dostići magičnu granicu od 500 eura, a u EPS-u se već sada pominje cifra od 1.000 eura kao prosečna plata po zaposlenom! Fiskalni savet godinama upozorava da u EPS-u ima bar 10% suvišnog kadra i da se stalno odlaže sa suštinskom reorganizacijom – to je ustvari povod što o ovome i pišem, ali Grćić se ne da i kao novopečeni “ekonomista” odgovara Fiskalnom savetu da oni ostvaruju milione prihoda i da EPS taj teret može da izdrži bez posledica za svoje poslovanje, a to je i glavni razlog što ga vlast drži na tom mestu – on zapravo govori ono što vlast želi, jer ko bi se drugi sa takvim argumentima suprotstavljao Fiskaalnom savetu, a među onih 2.500 viška zaposlenih, najviše je ustvari zaposlenih partijskih kadrova koji ništa i ne rade, a primaju platu. Pokušajte da Izračunate koliko je tih 2.500 prekobrojnih “u parama” sa platom od 1.000 eura, mesečno i doprinosima od oko 60%.

A tako je ne samo u EPS-u. Ista praksa je i sa ostalim javnim preduzećima, pa da se vratim na početak – u čemu je tu razlika u odnosu na javne kuće, na primer.

Dragiša Čolić, 3.1.2019.