Opančar „agencija“ – Nešto kao epilog

4 februara, 2023 u rubrici Opančarski dnevnik

Zameraju mi neki čitaoci što sam na sam dan, uoči „istorijskog“ zasedanja Skupštine Srbije o Kosovu i Metohiji, objavio one Fejsbuk umotvorine. Portali koji onjavljuju moje tekstove – kako koji. Neki su to objavili – hvala im na tome, razumeli su poentu, neki nisu. Up to them – što bi rekli Englezi, nikad se nisam mešao u poslove redakcija.

A poenta je bila da u tim umotvorinama ima više istine i duha nego što je toga bilo na potonjoj Skupštini. Ko ne veruje neka iščita ponovo.

Ja sam zapravo o tome što se dešavalo na Skupštini izvestio još 2012. godine u uvodu svoje knjige O OPANČARIMA I OPANCIMA, Beograd 2012:
„Nisam ja ni neki pobornik teorija zavere, ali mislim da, jednostavno, to tako funkcioniše. Držim da nam oni, u interesu tih svojih strateških ciljeva, čak i izbore kroje, a trenutno neposredni cilj im je da završe ovo sa Kosovom. Mislili su da to mogu da sprovedu sa Tadićem, koji je demokrata po meri, dok nisu shvatili da je on obična akademska zamlata, koja se uz to i primila na lepote vlasti pa, iz straha da to ne izgubi, ne sme da se zameri onima iz (tadašnje) opozicije, jer će ga oni, uz pomoć dežurnih domaćih „patriota“ jednostavno pojesti. Kad su ovi iz Evrope to shvatili, okrenuli su se onim drugima. Ni najmanje im ne smeta što su to bivši radikali, Miloševićevi socijalisti, Mirini julovci – nema to veze, ovi drugi su robusniji i nisu toliko fini kao oni prethodni. Pitanje je samo, ko sme da „proguta žabu“, jer svima njima je Kosovo kamen za vratom. I sad imamo apsurdnu situaciju. Oni prethodni su pali zbog Kosova. Niti su se dopadali domaćim patriotama, na čelu sa ovima koji su sada na vlasti – svaki njihov, pa i najmanji korak, koji bi mogao da bude protumačen da vodi ka nezavisnosti Kosova, oštro je sasecan svim sredstvima, niti Evropi – bili su isuviše jalovi i neefikasni i ovi su im okrenuli leđa.
A ovi sadašnji, „piče“ ka Evropi brže nego oni prethodni i za sve što prihvate krive Borka – on je sve to već bio prihvatio pa mi sad više nemamo kud. Za onog ko se iole razume u državne poslove, to ne da nije, već ne može ni da bude tačno. Borko Stefanović, prethodni pregovarač za Kosovo, bio je državni službenik „trinaestog ranga“ i, taman da je nešto i prihvatio, to bi tek moralo da bude prihvaćeno od njegove Vlade i od nje potom formulisano kao predlog za ratifikaciju od Skupštine, gde, sasvim sigurno, ne bi prošlo zahvaljujući ovim sadašnjim koji su tada bili opozicija. A sad ovi sadašnji, na čelu sa predsednikom Vlade, koji sa te pozicije, za razliku od Borka, deluje i kao zastupnik države, prihvataju i više i brže od onih prethodnih, a sve sa objašnjenjem da je to Borko već bio prihvatio, pa, eto, sad oni nemaju kud. Ostaje tu samo jedan problem – isuviše su oni tu nac. patriota stvorili, koji su ih ozbiljno i shvatili, pa je pitanje kako će kod njih da im prođe ta priča.”

Nisam hteo to uoči Skupštine da objavim da me ne bi optužili za opstrukciju, a potom to uzeli i kao razlog za gubitak Kosova. Ne preterujem, to je taman na nivou istine koju Predsednik uporno ponavlja – da su ovi sadašnji a ne oni njegovi (zajedno sa njim) izgubili Kosovo. Pa ako ovaj narod veruje njemu, što ne bi verovao i meni.

A na Skupštini, što bi pokojni Đura Jakšič rekao – vašar je bio, a na vašaru … svega i svačega, najmanje o onome zbog čega su se tamo okupili – o Kosovu. Umesto toga Predsednik je uporno objašnjavao da ništa od suštinskog ne sme da im kaže – da ne bi ugrozio pregovaračku poziciju. Da to što mu je od strane Zapada saopšteno i nije neki dokument, da je to zapravo nekakav “non pejper”, te šta je zapravo non pejper – “Naučite šta znači non pejper” poručio je glasno samoproglašeni učitelj svega i svačega ovog naroda – od pomeranja brda na koridorima do non pejpera.

Koja crna platforma za pregovore, kad je sam rekao da mu je to saopšteno u vidu ultimatuma. A uzgred, od koga on tu čuva tajnu – od narodnih poslanika! U tome mu uspešno pomaže američki ambassador u Beogradu Kristofer Hil u ulozi male Juce – da to nije javni dokument, a šta će Vučić od toga objaviti to je njegova stvar i problem, samo što ne reče.

Gospodine ambasadore, da li time želite da kažete da ni oni iz Amerike koji su vas poslali ovde nemaju pojma o čemu vi ovde razgovarate ili su vam jasno saopštili svoju pregovaračku platformu. Moja maalenkost nije nnikada bila ni ambasador ni predsednik – običan direktor, doduše u nekim većim firmama što ovde nije od značaja, učestvovao sam na bezbroj pregovora a ne sećam se da prethodno nisam imao jasno dogovorenu platform za to – bilo od svojih kolega, upravnog odbora, radničkog saveta, kako god se to kada zvalo. Dali to znači da u politici važe neka druga pravila. Naš predsednik saopštava narodu da je u zemlji pronađeno zlato, ali ne sme da nam kaže gde – raspričaćemo se, pa zato tu tajnu znaju samo njih dvoje. Ne reče ni ko je taj drugi, ili druga. A šta ako njih dvoje, nedaj Bože, sutra zgazi tramvaj ili trolejbus što jednom prilikom reče Ana Brnabić – ode sa njima i zlatto. Bože sačuvaj i mene – da me zbog ovoga što rekoh ne optuže za još jedan atentat na Predsednika.

Kosovo je izgubljeno još onog dana kad je Amerikancima istekao ugovor za bazu u Avijanu. Dopala im se lokacija na Kosovu – Otranska vrata, moreuz na prolazu iz Sredozemnog mora – sjatištu ratnog brodovlja svih vrsta i nacionalnosti, u Jadransko more, dovoljno širok da propusti brodovlje jedne sile ako ih ona druga sila pojuri. I uzgrađen je Bondstil koji zaprema pola Kosova. Došli kod nas da pregovaraju – mi ih odbili, otišli kod Šiptara, oni ih dočekali raširenih ruku – gde ste do sada! U pravu je moja draga koleginica Jelena Pavlović kad kaže da Kosovo nije ni srpsko ni šiptarsko. Kosovo je američko, a ovi pomenuti mogu tu da ostanu ako hoće – trebaće neko da opslužuje ne samo pomenutu vojnu bazu već i eksploataciju velikih prirodnnih bogatstava kja se tamo nalaze.

I tu dolazimo do druge velike zamerke Predsedniku koju moja malenkost, pored onoga što gore rekoh o tome ko je zpravo uzgubio Kosovo – naš veleobdareni pregovarač je jako loše vodio pregovore o Kosovu. U prvi plan je trebao da stavi pregovore o tim prirodnim bogatstvima. To bi čak bila i jako zahvalna tema, ni malo imkomtabilna sa priznanjem Kosova, jer pregovori o državini i vlasništvu nad stvarima mogu da se vode između aktivno legitimisanih subjekata i nezavisno od toga. On je pravnik pa bi to morao razumeti. A on je to jako loše iztrgovao.

Mnogo bi to bila zahvalnija tema za pregovore od teme – dajte nam zajednicu srpskih opština. Na kraju, to ćemo jedino i dobiti, ali ne onakvu kakvu bi Vučić želeo – novu Republiku Srpsku, već onakvu kakvu je pre par dana definisao američki ambasador u Prištini. I šta onda? Koji su nam dalji argumenti za odbranu Kosova? Ja nikada neću potpisati predaju Kosova, kaže. A šta će onda – da viče (i mi sa njim) “Trst je naš” i Pela džukela – stariji će shvatiti šta to znači. Odužio sam da ovde ne objašnjavam.

Nije sve crno, nešto je i belo – na primer mleko koje ovih dana nezadovoljni proizvošači prosipaju po ulicama, pa da malo razvedrim sa još jednom umotvorinom sa fejsbuka – rekoh gore tu ima više istine negu u ovome o čemu razgovaramo:

“Deda mi je pričao da je videoTitanikai i da je znao da će potonutti. Upozoravao je ljude, rekao im je da će brod potonuti ali ga nisu slušali. Još par puta je upozoravao i onda su ga izbacili iz bioskopa.”

Ako se ne javim sa nekim novim nastavkom, onda su i mene izbacili iz bioskopa.

U mom selu ima jedan opančar.
Što on pravi dobre opanke !
Obuješ ih, popenješ se na soliter
i skočiš sa desetog sprata,
ti se razbiješ ko….., a opancima ništa!

Dragiša Čolić, 4.2.2023.