Politička nepimenost ili strategija

9 aprila, 2019 u rubrici Opančarski dnevnik

Najgora od svih nepimenosti je politička nepismenost, rekao je Bertold Breht. A da li je u slučaju Milorada Dodika u pitanju to ili svesna strategija, ne bih znao da kažem. Ne verujem da je u pitanju glupost, jer on je čovek sa već dužim političkim iskustvom. Bilo kako bilo, ubeđen sam da se njegovi potezi, koji se s obzirom na njegovu političku poziciju ne mogu drugačije tretirati nego politički, reflektuju i na politiku Srbije.

Ne bih o tome pisao, jer sebe ne smatram analitičarem, ni političkim ni običnim, da moj prijatelj ne započe juče priču o tome. – Jesi li video, šta im Dodik radi, takav njima treba! – Nacrtao je mapu na kojoj Republika Srpska i Srbija čine jednu državu. – Da, video sam, kažem mu, ali nisam siguran da je to baš toliko pametno. Isto je uradio i pre jedno dve godine kada je pred reporterom nemačkog lista Die Welt to isto objašnjavao, samo što je ovog puta štrpnuo i jedan “manji” deo od Crne Gore. Znam da je prošli put povodom toga izazvao žestoke komentare, ne samo u Bosni i Hercegovini, već i u Evropi, a koje će reakcije sad uslediti ostaje da se vidi. – Ma ne, on je jedan simpatični međed, koga oni tamo ne shvataju toliko ozbiljno, ali nama Srbima prija da to čujemo. – Nisam siguran u to, evo visoki državni zvaničnici Bosne i Hercegovine već protestuju i ponovo otvaraju pitanje protokola o državnim granicama koji još uvek čeka ratifikaciju od strane Srbije. Doduše, ista je situacija i sa Hrvatima. Ni oni taj sporazum sa Bosnom i Hercegovinom nisu još ratifikovali.

Nažalost, mi mnoge stvari radimo jer znamo da nama Srbima prija da to čujemo. I političari to znaju pa to obilato i koriste, naročito u izbornim kampanjama, jer na ovim prostorima ništa bolje ne uspeva nego igrati na kartu nacionalizma.

Međutim, ja mislim da se to itekako odražava na rezultate naše spoljne politike. Ja na primer, ovako laički, mislim da je to itekako uticalo na neformiranje zajednice srpskih opština na severu Kosova, do čega nam je, prema rečima naših zvaničnika, valjda još uvek stalo – jednostavno, ne želi niko od njih još jednu Republiku Srpsku na severu Kosova. Nisu Albanci sami to tako hrabro opstruisali – siguran sam da im je neko značajan to tako i sugerisao. Verovatno isti onaj koji im šalje trista devedeset i deveto “ozbiljno” upozorenje da ukinu takse koje su uveli na srpsku robu, a taj se verovatno pita i o napretku Srbije na putu za Evropsku uniju, do koga nam je, kako pričamo isto toliko stalo. Neće tu mnogo pomoći nonšalantno Dodikovo objašnjenje da je to jedan prirodni proces do koga jednog dana mora doći. Možda će jednog dana do toga i doći, ko to zna, ali bitka za Kosovo se bije sada, a ne jednog dana.

Mile Dodik i njegova “Ana Brnabić”, Željka Cvijanović su redovni visokorangiranni učesnici svih državnih svečanosti na tlu Srbije, od proslave Nove godine do gostovanja na Hepiju kod Marića, a mi se bunimo kad onda Haradinaj i Edi Rama razgovaraju o brisanju granica između Albanije i Kosova. Predsednik države ne propušta otvaranje ni jedne nove investicije u Srbiji, a na proslavu dana državnosti u Orašcu šalje Anu Brnabić i Željku Cvijanović. Pa se onda čudimo što su ih Šumadinci izviždali, a Ana Brnabić tim povodom uzela i da se svađa sa njima.

Dragiša Čolić, 9.4.2019.