Opančar agencija* javlja – Malo o sportu i oko sporta

17 novembra, 2021 u rubrici Opančarski dnevnik

Ako niste narodni poslanik, “svršeni” ili polaznik Vučićeve akademije za mlade kadrove ili ako ste – bez obzira na slične biološke podvrste, jednostavno obožavalac njegovog lika i dela, pa ne morate da lupate sopstvenu glavu za koga da navijate, vi pripadate jednoj od dve preostale vrste– ili gledate Zadrugu, Parove i slične umetničke performance ili se bavite sportom u smislu navijanja za svoje izabranike.

Pobedili smo Portugaliju – i to na njihovom terenu, i kvalifikovali se za naredno svetsko prvenstvo u fudbalu, na kome nismo učestvovali još od 2010. godine. Iza nas su ostale svetske velesile – Italija. Portugalija, Rusija … oni moraju tek naknadno, u baražu, da pokušaju da se izbore za jedno od malo preodstalih mesta i kvalifikuju se za svetsku fudbalsku smotru koja se održava svake četvrte godine. Bravo momci!

I sad dolazimo u dilemu o najaktuelnijem fudbalsko-političkom pitanju. Da li je Predsednikov gest – ulazak u avion pred poletanje fudbalera za Lisabonn, na odlučujuću utakmicu sa Portugalom, sa porukom – pobedite Portugal, dobićete dodatnu premiju od million eura, pomogao ili odmogao fudbalerima u ostvarenju tog istorijskog cilja. Odgovor na to pitanje, zavisi od toga kojoj od gore navedenih vrsta pripadate. Oni prvi će reći da je to bilo odlučujuće i tu se ne bih mučio oko daljih obrazložennja, dok oni drugi – gde i ja spadam, misle suprotno, iz više razloga.

Prvo i najvažnije – u normalnim zemljama bi ulazak Predsednika u avion u opisanim okolnostima, uz želju da pobede za svoju zemlju, bio jedno – i zaslužio bi snažan aplauz, a obećanje dodatne premije, nešto sasvim drugo. Moj kolega, advokat Božo Prelević je nedavno rekao.

“Kad jedan čovek donese tu odluku da će se potplatiti građani da se vakcinišu, da li je moguće da mi funkcionišemo kao kurve, samo ako nam neko plati. Mi ćemo da se vakcinišemo, znači mi ćemo sprečiti širenje zaraze ako nam neko plati. Mi ćemo da glasamo ako nam neko plati. Mi ćemo da idemo u seks ako nam neko plati. Mi ćemo da lažemo u medijima ako nam neko plati. Pa stvarno je ovo postala javna kuća. Ovo je takva prostitucija. Ova vlada, a i neke pre nje, su počele da cene svoje građane, samo na osnovu tog plaćanja. To je, kako da vam kažem, ja na osnovu raznih poreza, marifetluka, Jovanjica, kriminala, nakupim milijarde, polovinu zadržim za sebe, a od one polovine platim podanicima, kao kralj Ibi, da ćute i ponovo glasaju za mene”.

Ja ne verujem da su naši fudbaleri prostitutke i da je to obećanje bilo odlučujuće za njihovu pobedu, između ostalog i zato što kad bi se taj million podelio na njih dvadesetak i više – bar toliko je još drugih zaslužnika i “zaslužnika”, tamo gde oni igraju fudbal to nije ni nedeljna plata prosečnog fudbalera, tako da to za njih i nije neka stimulacija. FSS (Fudbalski savez Srbije) je već, samo od njihovog plasmana na svetsko prvenstvo, zaradio 12 miliona dolara – sa svakim daljim uspehom tamo, plaćanje se drastično povećava, tako da ima i suviše i to bitno drugačijih kriterijuma da se od tih para nagrade fudbaleri kao najzaslužniji, a ne oni koji će o tome odlučivati.

A taj obećani million je imao i druge posleice – prvi put se desilo da kompletna nacija ne navija zdušno za svoje, već da bar polovina njih poželi da pobedi Portugalija, kako bi taj million ostao u budžetu za neke preče potrebe – na primer za bolesnu decu, umesto da se pare za njihovo lečenje skupljaju SMS porukama.

Epilog – Fudbaleri su popravili stvar. Odlučili su, verovatno pod pritislkom javnog mnjenja, da taj poklon ustupe humanitarnom fondu za lečenje bolesne dece. I gle čuda, prvi koji im je javno odao čast i priznanje, bio je onaj koji je fudbalerima i obećao poklon – Predsednik! Oni koji su svesno ili nesvesno propustili prvu epizodu, sad mu aplaudiraju, što bi se reklo – dva u jedan. Bravo, to je politika.

Ptredsednik, u pomenutom javnom obraćanju demantuje da se kod nas ne izdvaja za lečenje bolesne dece, pa za dokaz tome navodi neke milijarde koje su za tu svrhu predviđene. Možda je i u pravu, ko to zna, jer mi o budžetu ne znamo ništa, pošto javne rasprave o tome i nema, a i kad bi je bilo, svi oni koji bi se – opravdano ili neopravdanno, usudili da to učine, bili bi smesta i orkestrirano proglašeni za Đilasove, domaće izdajnike i ko zna još kakve. Prošli bi gore nego članovi Fiskalnog saveta kad se usude da kritikuju ili sugerišu neku promenu u predloženom budžetu. Svedoci smo kako sa njima u takvim situacijama postupa goropadni Velibor Arsić, dugogodišnji predsednik skupštinskog oodbora za finannsije – ko ste vi da kritikujete predlog budžeta koji je ova vlast sastavila. Podržala bi ih smesta i prateća pešadija – Kebara i ostali “svršeni akademici”sa Vučićeve akademoje za mlade kadrove (kažu da se tako ta novoosnovana obrazovna ustanova zove), a seniori bi bili još strožiji: Atlagić – tražio bi njihovo proterivanje, a Bakarec još gore od toga – “ima da te nema”.

Meni, koji sam imao priliku da desetak godina živim u Engleskoj je to neshvatljivo. Više puta sam pisao o tome – vidi napr. tekst “O konju i budžetu” na opancar.com Tamo je budžet najvažniji zakon i svake godine javna rasprava, do najsitnijih detalja o svakom peniju, počinje već polovinom godine.

Dakle, mi o budžetu nemamo pojma, možda je Predseniik, kad je reč o izdvajanju za lečenje bolesne dece i u pravu, znamo samo da svakodnevnno traju neke akcije telefonskog prikupljanja para za te namene, ali sam je kriv za to, jer on je i jedini koji bi opisanu praksu mogao da promeni, mada nisam optimista, ovde je u primeni metod – Siniša, izvini što te uznemiravam na plaži (čovek je u gaćama), ovima iz Golupca fali 8 miliona evra za put do Kladova, možeš li da im to obezbediš – Može, kaže čovek u gaćama.

*U mom selu ima jedan opančar.
Što on pravi dobre opanke !
Obuješ ih, popenješ se na soliter
i skočiš sa desetog sprata,
ti se razbiješ ko….., a opancima ništa!

Dragiša Čolić, 17.11.2021.