Moj dug prema Slaviši Lekiću

12 novembra, 2021 u rubrici Opančarski dnevnik

Danas je objavljena tužna vest – umro je Slaviša Lekić. Osećam i dužnost i obavezu da o tom čoveku napišem nešto lepo, jer on je glavni “krivac” što i dalje pišem. Ali kako izbeći da u tom tekstu ne pominjem i sebe, a tu je priča o njemu, a ne o meni.

Naše poznanstvo je započelo slučajno. Časopis Vreme je objavilo neke inserte iz moje knjige O OPANČARIMA i OPANCIMA, Slaviša je to pročitao i javio mi se – “Sa velikim zadovoljstvom i u dahu procitao . Voleo bih i knjigu da pročitam! Kako doći do nje?”Takav je bio – spontan i direktani i tu se razlikovao od mnogih drugih koje sam povodom ovog mog pisanja sretao. Ništa njemu nije smetalo što sam ja u tom poslu anoniman i što niko o meni tu nema pojma. On – dokazani novinar, publicista, izdavač časopisa, producent mnogih dokumentarnih emisija … ptredsednik NUNS-a u to vreme, a ja “pisac” početnik. Njemu se to dopalo i to je to. Naravno, poslao sam mu knjigu, on je meni uzvratio – poslao mi je svoje knjige: Zoran Đinđić HIPOTEKA i SVAKA ČAST VUČIĆU.

I dalje smo nastavili da se “družimo” preko fejsbuka – pratili smo jedan drugoga, komunicirali, komentarisali. Sećam se da mi je posle teksta Dno, napisao – Lelo stivo. Zavrsilo na mom zidu.

Nešto su ga bili napali u “kampanji” za izbor predsednika NUNS-a. Napisao sam tekst za Cenzolovku – nije on to tražio od mene, javio mi se – Hvala vam od srca!

Nekako u to vreme našao sam se i među tridesetak ličnosti koje su u produkciji Media centra učestvovale u serijalu Partokratija kancer demokratije, koja se pre par godina jednom nedeljno, mesec dana prikazivala na tv N1. Jovana Polić, producentkinja i Sanja Lončar, novinarka, primile su me kao svoj svoga. Nisam ni sumnjao da sam se tu našao zahvaljujući Slaviši, koji je bio i jedan od producenata.

Ne znam kako smo ušli u priču da mi napiše ptredgovor za moji treću knjigu trilogije OPANČARSKA HRONIKA. Odmah je prihvatio i napisao:

Kom’ opanci, kom’ obojci

Ne znam Dragišu Čolića!
A sve i da ga znam, teško bih provalio – ko je zapravo Dragiša Čolić.
Iako je gotovo dnevno pred čitaocima – nije novinar.
Teško da je književnik, premda je i u književnosti ostavio zanimljiv trag.
Nije ni kritičar ili, kako je to danas in reći – analitičar.
Nije, dakle, ni novinar u književnosti; ni književnik u dnevnoj politici; ni analitičar, sem u opštem smislu te reči.
Mislim da je prevashodno – posmatrač. Od glagola – posmatrati. U vremenima kad se svi bavimo samo sobom, niko ne čita, a svi pišu, to je tegobna rabota. Pogotovo ako posmatraš a onda beležiš. Pitaš sebe. Preispituješ okruženje. I sve to beležiš.
Da, mislim da je Dragiša hroničar, a tek onda kritičar, pa i – pisac i, možda na kraju – nešto od svakog od nas. A to četvoro, u jednom, gube smisao ukoliko se ne nalazi na zajedničkim pitanjima svog vremena i sebe samih i ukoliko svako od njih, zasebno a onda timski, svoje strasti ne učine javnim. I poslednja knjiga triologije „Opančarska hronika“ svedoči o toj strasti Dragiče Čolića.
Ne znam Dragišu Čolića ali čitajući njegovo štivo znam da je jedna od najradoznalijih i najobaveštenijih osoba, onaj dobri duh koji je uspešno pomirio dnevne (ne)podopštine i hroniku… Ne znam Dragišu Čolića ali čitajući vidim da je dugog pamćenja, dosledan i nepotkupljiv, senzibilan i temperamentan…
Ne znam Dragišu Čolića ali znam i da se može podičiti neuobičajenom dozom intelektualne odgovornosti, morala i smisla za korektnost… Ne znam Dragišu Čolića ali čitajući ga vidim da je nadahnut poput pesnika, hladan poput naučnika a precizan poput časovničara…
I bolno secira, tako volšebno radoznao.
Posledica te radoznalosti su priče koje godinama već izlaze iz njegove „opančarske radionice“, priče koje govore o jednom te istom raspalom vozu koji srlja u provaliju; mašinovođi koji ne zna da vozi; putnicima koji zbunjeno pokušavaju da se nabiju u poslednji vagon odlažući sunovrat: i biva brzina voza jača ili slabija, menjaju se putnici i mašinovođe, poneki soler možda iskoči iz kompozicije ali taj voz, gle čuda, nepromenjivo se vrti u krug! I dalje! Opet!
I nema u tom vozu pošteđenih. Nema dragih i manje dragih. Mojih i tvojih. Hroničar je pustio istini (a ne mašti) na volju, pa – kom opanci, kom obojci!
Upravo zahvaljujući takvom njegovom životnom stavu, mnogo toga je u njegovim knjigama slovima osigurano od proždrljivog zuba vremena.
Ne znam, rekoh već, Dragišu Čolića; da ga znam, zahvalio bih mu zbog svega nabrojanog a i možda bih nešto napisao o njemu.

U Beogradu 12. aprila 2017. Slaviša Lekić

Kad je knjiga izašla hteli smo da odemo u kafanu. Nismo otišli …

Juče je objavljena vest – preminuo je Slaviša Lekić, posle duge i teške bolesti.

Slaviša hvala ti. Čast mi je što sam te poznavao. Nek ti je laka zemlja!

Dragiša Čolić, 11.11.2021