Dečija posla

23 septembra, 2013 u rubrici Kolumne

Ovih dana pažnju javnosti i opšte zgražavanje izaziva slučaj siledžijskog napada dva „petaka“ – dvanaestogodišnjaka, protiv malog „prvaka“ – sedmogodišnjaka, u prvom mesecu njegovog školovanja! Svega desetak dana po njegovom susretu sa školom! Onako, bez razloga, iz dosade, „iz igre“. Junačine! Još uvek uzrasta u kome su pravno neodgovorni. Umesto njih odgovaraju roditelji – tako je po zakonu. A ako je tako bilo bi interesantno videti ko su im roditelji. Ne samo iz koje socijalne sredine potiču, što nije bez značaja, ali ne može ni da bude opravdanje – ne potičem ni ja, ni moji rođaci i prijatelji iz „generalskih“ porodica pa evo omatorih a ne znam da je bilo ko od njih ikada pravio takve ekscese. Interesantno je i kojoj političkoj opciji roditelji pripadaju. Eskalacija ovakvih dešavanja započela je devedesetih godina istovremeno sa pojavom raznih desničarskih i nacionalnih partija koje, sve takmičenći se iz patriotizma, pogubiše sve živo, ne samo teritorijalno, stvoriše neki čudan sistem vrednosti, proglasiše se za „prave patriote“ za razliku od nas koji to nismo, jer kritikujemo i „izdajnički“ ukazujemo kako to zlo, od koga nam je poslednjih dvadesetak godina mnogo jada zadato, nastaje. Možda će i ovi, za sada mali junaci, sutra da se učlane u neku od takvih „patriotskih“ organizacija. Ima ih, čak i u tom manjem gradu, u kome se nemili slučaj desio i pridružiće se svojim starijima, bližnjim po pameti. Naš legendarni, pisac, pesnik i iznad svega mislilac, Duško Radović, reče jednom prilikom – Tucite decu, čim primetite da liče na vas! Roditelji ih ne tuku – o njima je ovde zapravo reč, nije pedagoški, pa zato ovi kućni mezimci – pedagoški, tuku druge. Ne prave pitanje: prvake, stare, pedere, one koji liče na pedere, nastavnike … sve sem onih koji se kreću u pratnji obezbeđenja, a ovima to nije na listi prioriteta. Piše se o maloletničkim hordama, petnaestogodišnjem vođi maloletničke bande sa devedeset, koje prekršajnih, koje krivičnih prijava. Pedesetak od toga pre nego što je napunio četrnaest godina, dok je bio zaštićen kao pravno neodgovoran – šta su u to vreme radili roditelji, šta je za to vreme radjeno prema roditeljima, jer oni u to vreme odgovaraju za svoju decu. Mnogo je onih koji su morali nešto da preduzmu da se to zlo spreči da se dalje ne razvija. A nisu ništa preduzimali, jer da jesu ne bi ih jedno dete tog uzrasta sve pobedilo i ponizilo. Sada već počinje da biva kasno. Dete je poraslo, okusilo „slavu“, stiče reputaciju koju neko ko zna to da iskoristi, budno prati. Za nepunih godinu dana u periodu „pravne odgovornosti“, još četrdesetak prekršajnih i krivičnih prijava, a niko od pomenutih ništa ne preduzima. O malom vođi se piše, to je već zavidna reputacija. Deci još mlađeg uzrasta naš junak postaje idol, trude se da ih takvi uoče. Jedna od takvih maloletničkih hordi krvnički bije nastavnika u sred novosadskog parka – liči im na pedera, a mali dvanaestogodišnjak trči okolo i viče – pusti me da ga i ja udarim!

       Junaci sa početka priče prebijaju malog „prvaka“, šutiraju tako krvnički dok leži na zemlji da lekari sumnjaju da mu je pukla slezina – sedmogodišnjem djaku prvaku! Srećom nije došlo do onog najgoreg, zarašće. Majka deteta, srećna u toj nesreći, apeluje da se ne bude strog prema pomenutim junacima. Šta će, mora tako, jer njeno dete treba i dalje da živi u tom gradu, da ide tom ulicom, ne veruje da će društvo u kome njeno dete živi da preduzme nešto svrsishodno, a šta ako se ovi junaci još i naljute! Sa psihom deteta, je već teže. Ne ide mu se u školu. Oseća strah, a sve to samo posle desetak dana školovanja. Nadležni ćute!

       U međuvremenu, novi naslov u štampi – Dečaka od 12 godina pretukli drugovi iz razreda. Ovog puta u Kruševcu. Njih dvojica. Posle škole, onako, iz čista mira, ne dopada im se  – sićušan je i povučen, a to je za junake soja koji stasava dovoljan razlog. Jedan od tih junaka je za glavu viši od pretučenog dečaka. U tu školu je prebačen po kazni zbog problematičnog ponašanja. Otac pretučenog dečaka kaže da maltretiranje njegovog sina traje duže od godinu dana. Odlazio je i u školu, kod razrednog, školskog pedagoga …. niko ništa ne preduzima, kažu – „To su dečija posla“. Da li je to baš tako?

DC, 22.09.2013.