KAKO JE POČELO – KO JE OVDE LUD? (odlomci iz knjige O OPANČARIMA I OPANCIMA) – Nastavak 2

10 marta, 2014 u rubrici O opančarima i opancima

–        Kume, angažovali me da napišem roman.

–        Koji ti je sad pa to štos? Ko je tebe angažovao da pišeš roman?

–        Angažovali me Mrgud i Marela, znaš ih, fini ljudi. Nisam mogao da ih odbijem. Jednostavno, preporučili se. ’Piši šta hoćeš’, kaže mi Mrgud, ’samo da bude dobro i da ima zaplet. To Marela mnogo voli. Rasplet nije ni važan. To ćemo nas dvoje’, kažu, ’jednog dana kad budemo imali više vremena’.

–        Što se nečeg pametnijeg ne seti. Šta si ti u životu pisao sem onih tvojih pravnih zajebancija? Misliš to je tek tako – hoću da budem pisac. I to odmah, pa roman! Znaš li ti uopšte to da radiš?

       Vidim stvar će da se otme, može i daleko da ode ako nastavi da me vređa, očigledno još nisam smislio dovoljno argumenata za takav dijalog. Hoću da promenim temu, ali on začikava i dalje.

–        A, o čemu će da bude taj tvoj roman, skoro nisam nešto čitao, posebno ne roman.

–        Pa za takve kao što si ti, ja to i pišem – kažem mu već poprilično besno.

–        A kako će da ti se zove roman – ubacuje se kao slučajno kuma u razgovor.

–        Roman – spremno odgovaram, jer neću da ispustim šansu koja mi se ukazala. Treba to raspraviti sa njima, nisam još ni počeo da pišem, a već zajebancije.

–        Ti misliš, to je tek tako, sedneš, nalupetaš nešto i kažeš – ovo je roman. Roman je književna forma …..

       Završila usmerenu gimnaziju – organizator umetnosti, tako joj piše u svedočanstvu, pa odlučila da ta znanja konačno upotrebi u životu. E tu sam je navukō na svoj teren, pravnički.

–        Gde piše, da ja kao slobodan građanin ne mogu svašta da pišem i da to što pišem nazovem kako hoću. Ja hoću da se to zove Roman, pa neka to tumači kako ko hoće. Oni koji budu smatrali da je to roman, neće ni praviti pitanje. Oni koji ne budu smatrali da je roman, mogu da uzmu da je to samo naslov dela. Uostalom za takve me i zabole. Oni treći, koji, kao vas dvoje, odavno nisu čitali romane, mogu da kažu da su upravo pročitali roman. Oni ostali, posebno ova internet generacija, mogu da kažu da su bar jedan roman u životu pročitali. Kad je mogao Milorad Pavić da svom romanu da ime Rečnik, što ja ne bih mogao ovo moje da nazovem Roman. Uostalom, nastavljam, to sa nazivima je vrlo diskutabilna stvar. Došao pre neki dan kod mene u kancelariju čovek – hoće da osnuje preduzeće. ’Kako hoćete da se zove preduzeće’, pitam ga. ’Preduzeće’, odgovara on. ’Neće moći samo Preduzeće, moraćete još neki naziv tu da dodate’, kažem mu. ’Kako ne može’, ne da se on. ’Eno kod mene, u Učiteljskoj ulici, na onoj raskrsnici poviše hotela „Srbija“, čovek osnovao preduzeće i nazvao ga jednostavno – Kompani. Je l’ to znači isto što i preduzeće?’ ’Znači’, kažem ja. ’Pa kad on može to da napiše, što ne mogu i ja.’ I stvarno, eno tamo kad se od Cvetka ide prema Konjarniku, lepa firma „KOMPANI“ – i to ćirilicom!

       Ko zna dokle bismo ovako terali inat jedno drugom, da se nije umešao kum.

–        Dobro! Dobro! Još ćete i da se posvađate. Baš me zabole za tvoj roman. Bolje da nešto popijemo.

Taman kad sam pomislio da smo to prevazišli, on reče:

– A, o čemu ćeš da pišeš. Imaš li temu?

– Konkretnu temu nemam – priznajem ja – ali ima o čemu da se piše, u tome bar danas ne oskudevamo. Gledaš, čitaš, zapisuješ, nametnuće se tema i sama.

      – Kume, ti mnogo čitaš – nastavlja on. –Da ti ispričam ja jedan vic, pa se ti jebi sa tvojim romanom.

–        Pričaj ako nemaš ništa pametnije da kažeš, a ja ću da uzmem još jedno piće.

–        Udala se žena za intelektualca koji je mnogo čitao, pa nije imao vremena za one stvari. Jednog dana joj dosadi, pa izađe na autoput da stopira nekog. Prihvati je jedan kamiondžija i počne da rastura. Vidi žena da je vrag odneo šalu, pa počne da vrišti: ’Aman, čoveče, čitaš li ti uopšte!’

       Pravim se da nisam shvatio poentu, jer zadovoljan sam, ono sa romanom sam rešio. Oduvek sam cenio svoje genijalne ideje. Ova današnja, sa romanom, posebno mi se dopada. Ima tu i inata.

       Uzgred, znate li šta znači reč – inat. Kažu da je to tipična srpska reč i da se retko sreće u drugim jezicima. Čujem da je nedavno na tu temu na Internetu bila otvorena međunarodna rasprava i da su poznati svetski lingvisti prezentovali svoje zaključke na punih šest strana. Ja i dalje ne znam kako bih tu reč objasnio – više je osećam.

Nastaviće se …