KAKO JE POČELO – KO JE OVDE LUD? (odlomci iz knjige O OPANČARIMA I OPANCIMA) – Nastavak 33
25 aprila, 2014 u rubrici O opančarima i opancima
Šteta, pričao mi je pokojni Steva Vučić, Borkin muž, znate Borku, koji je do Brionskog plenuma bio ađutant Leke Rankovića, pa potom penzionisan u 42. godini života, dosta o njemu. Naravno, nije moj Roman mesto da pišem o operativnom radu, jer mi je to čovek u poverenju pričao. Pričao mi je to početkom osamdesetih kada je takođe Kosovo bilo aktuelno. U to vreme ministar unutrašnjih poslova je bio Stane Dolanc, pa je negde izjavio da nije bio informisan ni o kakvim planovima albanskih separatista na Kosovu. Steva se tome mnogo smejao. Čak sam i ja shvatio da bi tako nešto za vreme Leke Rankovića bilo jednostavno nemoguće.
Nažalost, Srbiju su posle Rankovića u Jugoslaviji počeli da zastupaju Tihomir Vlaškalić, Petar Stambolić, Draža Marković, Dobrivoje Vidić i slični – sve provereni partijski radnici od 1941. i ranije. Sve moj do mojega, što bi reko Brana Crnčević, dok je bio pisac.
Ta pojava nas ne napušta, do današnjih dana. Uvek nam delegiraju nekog ko će da nas vodi. Nema ljudi rođenih na ovim prostorima koji bi se time ozbiljnije pozabavili. Proširilo se to na sve strukture rukovođenja i uverenje da Srbi nisu za taj posao, te da treba da budu vođeni, a ne da vode. Nedavno, reče mi jedan Crnogorac: „Pa ne misliš valjda da bi predsjednik trebalo da bude neki seljak iz Valjeva.“ „Jok“, rekoh mu ja, „treba da bude obavezno sa Durmitora, ili bar iz kanjona Morače.“
Nastaviće se …