KAKO JE POČELO – KO JE OVDE LUD? (odlomci iz knjige O OPANČARIMA I OPANCIMA) – Nastavak 9

22 marta, 2014 u rubrici O opančarima i opancima

Ono gore sam napisao ja– u skladu sa svojim skromnim razumevanjem ovih stvari, a ovo dole

je rekao gospodin Novak Kilibarda, potpredsednik Vlade Crne Gore i lider Narodne stranke, nešto kao njihov Šešelj, pa to ne treba smatrati suviše ozbiljnim. Lako je njemu, štiti ga poslanički imunitet.

       Prema agenciji Beta, pomenuti gospodin Kilibarda je rekao Televiziji Crne Gore: „Od osmog veka, kada se u istoriji pominju Srbi, do danas, niko nije naneo toliko zla srpskom narodu kao Milošević.“ Prema Kilibardinoj oceni, Milošević je „nesposoban kao strateg“, ali se kao „taktičar“ ne može naći ni kod starogrčkih i rimskih istoričara.

       Nisam imao ni jedan poseban razlog da citiram Kilibardu, jer mi se taj gospodin i ne dopada i sigurno je da je to što kaže i preterano. Navodim to ne samo zato što sam i ja ranije nešto slično, samo mnogo blaže rekao, već i kao karakteristiku jednog novog stanja koje je isuviše brzo nastupilo. Do juče smo živeli u nekakvim „vunenim vremenima“, isti kadar koji je i danas na vlasti donosio je zakone, poput Zakona o zaštiti ugleda i dela predsednika Tita i sl. Danas, svako može da lupeta šta hoće i što se toga tiče tu nema apsolutno nikakve razlike između stepena demokratije kod nas i na Zapadu. Međutim, zapanjuje nešto drugo – nigde ne postoji tako ignorantski odnos aktualne vlasti prema svemu tome. Ne u smislu, ne daj bože, da punimo zatvore takvima, već da se aktuelna vlast malo pozabavi time u smislu ispitivanja javnog mnjenja i da tome prida nekakav značaj. Da to analizira, da iz toga izvuče nekakve zaključke, da se makar malo „popravlja u hodu“, ako ništa drugo sebe radi, kako bi duže ostala na vlasti. Na kraju i da se uplaši da ne izgubi vlast. Neko je tu lud. Ili oni ili narod. Pre će biti da je to narod, jer ne verujem da ovi koji su na vlasti ne raspolažu baš nikakvim procenama o stepenu tolerancije na bazi ispitivanja javnog mnjenja. Sudeći po tome koliko su se osilili i po tome koliko isto teraju po starom, biće da se ama baš ni u čemu ne osećaju ugroženim. Ako je to tako, onda je to tragično.

       Suština parlamentarne demokratije na Zapadu upravo je u tome. Niko se na poziciji vlasti ne oseća toliko sigurnim da može da radi šta hoće i kako hoće. Opozicija mu dahće za vratom i prati svaki njegov potez, uvek spremna da preuzme vlast. Možda to kako vlast vodi zemlju nije ni loše, rezultati su dobri na svim poljima, ali može i bolje – opozicija to dokazuje i preuzima vlast. U tome je suština  u tom sistemu zamenljivosti. Ista pravila važe i unutar stranke. Ko je bolji, on je na čelu. Imao sam priliku u to i lično da se uverim. Živeo sam u Londonu i kad je Margaret Tačer smenjena unutar Konzervativne stranke i kad su laburisti smenili konzervativce.

       Mi smo uveli parlamentarni sistem i, naravno, prilagodili ga našim naravima. Parlament zaseda – kad treba. Kao svojevremeno Radnički savet – 150 tačaka dnevnog reda, toliko i toliko zakona, pa dok to ne ispucamo. Potom, kući, vidimo se na jesen. Završili smo posao. Ma, nema to veze sa Parlamentom. U Velikoj Britaniji Parlament je u stalnom zasedanju. Članu Parlamenta je to stalna profesionalna obaveza. Leti je kolektivni godišnji odmor, Parlament nije u redovnom zasedanju. Ako treba, pozvaće ih na vanredno zasedanje. Kraći odmor za Božić – i tačka. Rad Parlamenta je javan. Televizijske stanice imaju tamo svoje stalne izveštače. One biraju o čemu će da izveštavaju, šta će da slikaju, da li će da prenose uživo ili ne, u skladu sa svojom uređivačkom politikom. Ako vam se ne sviđa kako izveštava BBC, okrenete Kanal 4 i gledate njih. Ni BBC ni Kanal 4 nisu ludi da lažu, izvrću, prećutkuju – postoji razrađen sistem gledanosti koji opredeljuje učešće u raspodeli TV kolača. Na osnovu toga se dodeljuju, a i gube TV licence. Niko ne može da zahteva od njih da kompletne sednice prenose uživo – minutaža je skupa, samo da bi poslanici (političke stranke) zabavljali pučanstvo, najčešće populističkim pričama i populističkim humorom – jesi l’ video šta im je Šeki rekao, majku im jebem, takav njima treba! Za njega ću da glasam! Tu je valjda i suština kod nas. Tamo, TV stanice   odgovaraju svojim akcionarima za dovoljno i objektivno informisanje. Vlada uvek ima svog predstavnika koji prisustvuje zasedanju Parlamenta. Da li će ovog jutra doći ovaj ili onaj ministar, ili sam premijer, zavisi od dnevnog reda. To se, valjda, prethodnog dana dogovore. Svakog utorka, uvek u isto vreme, 14.00 – 14,15h, question time za Prime ministra – vreme pitanja za predsednika Vlade, lično, jer nacija hoće da ga vidi, da mu postavlja pitanja. U 14.00, predsednik Vlade ulazi u Parlament i seda na svoje mesto. Spiker Parlamenta (on vodi sednice, predsednika i nemaju, jer svi su članovi Parlamenta ravnopravni) prekida tekuću raspravu, jer je 14,00, a to je vreme predsednika Vlade. On je tu i spreman je da odgovara na pitanja poslanika. Pitanja su direktna, koncizna i kratka – i od njihovih, a bogami i od njegovih. Odgovori isto takvi. Zapanjili biste se kada biste videli koliko za 15 minuta može da se postavi  pravih pitanja i dā pravih odgovora. Predsedniku ne pada na pamet, da „uzme banku i tupi“, jer, kako je ušao, u 14,15 ima i da izađe – dosta, vreme je isteklo, i njemu i poslanicima. Nacija ga ocenjuje – javno. I kako izgleda i kako se ponaša i šta kaže i kako kaže. Dozvoljavaju mu i da se našali, da bude duhovit, da svojom harizmom vlada situacijom. Vole oni to i cene, jer i politika je samo posao. Ne dešavaju se svakog dana kosovske bitke. On je njihov vođa – do sledećih izbora (i onih koji su za njega glasali i onih koji nisu), ukoliko u međuvremenu nešto ne zgreši. Njeno visočanstvo, kraljica, nema pravo da se meša u politiku. Neka bude samo kraljica. Neka se vozi u belim kočijama, neka ide u Askot na konjske trke, neka se slika i neka je slikaju. To je tako u zemlji koja je izmislila parlamentarizam….

Nastaviće se …