Kolektivna odbrana – nešto novo u srpskom pravosuđu!

10 oktobra, 2019 u rubrici Opančarski dnevnik

Jutka – Milutin Jeličić, iz milošte zvani Jutka, skoro kao lutka. Nema podataka ko je ovom nekrunisanom caru Brusa, varošice podno Kopaonika, taj nadiimak nadenuo – zadovolj(e)ne žene koje ga ispred sudnice brane od optužbi za seksualno zlostavljanje ili jednostavno on sam, zaljubljen u samog sebe, po principu narcisoidnosti, što bi se u narodu reklo – ličnog samozadovoljstva.

Elem, gore opisanog Jutku je jedna od žena, kojoj je pomenuti poslao kako je u tužbi navela oko 2.000 poruka, tužila za seksualno uznemiravanje i pred Osnovnim sudom u Brusu je pokušano da mu se sudi – bilo pokušano, ali nije otpočelo, jer su građani Brusa – radnici, seljaci i poštena inteligencija, svi listom i ženski i muški – mada ne postoje podaci da je Jutka i muške seksualno zlostavljao, što u je osnovi problematično, jer ako su muževi sigurni da njih nije seksualno spopadao, kako mogu biti sigurni da ni njihove žene nije spopadao, izašli ispred Suda i ustali u odbranu svog Jutke (vidi o tome više u tekstu – Jutka mi te volimo, na www.opancar.com)

Onda je suđenje prebačeno u Kruševac u nadi da kolektivna odbrana – novi termin u srpskom pravosuđu, u Kruševcu neće biti tako masovna. Sa svoje strane, ni Jutka nije hteo ništa da prepusti slučaju, pa je u odbranu svoje nevinosti angažovao pet advokata, među njima i jednu iskusnu advokaticu – zaboravio sam joj ime, prepoznaćete je po erotski napućenim usnama, koja samouvereno tvrdi da će lako dokazati Jutkinu nevinost, tako da siroti Borivoje Borović – sam na suprotnoj strani, nema mnogo izgleda na uspeh, pogotovu ako onih pet protivnilčkih advokata nastave već započetu taktiku – dogovore se ko će od njih da izostane sa suđenja, a Jutka odmah spremno izjavi, da u odsustvu baš tog advokata, ne može da se upusti u raspravu i suđenje se odlaže, pa to potraje godinama – sve do zastarelosti krivičnog gonjenja, što je u najvećem broju slučajeva i najjači adut advokata krivičara. A odbrane “petorice” znaju da budu i prilično inventivne. Meni se posebno dopala ova – Jutka je često svoj mobilni telefon znao da puni i u lokalnom kafiću, pa je svako mogao to i da zloupotrebi, tako što bi u ime Jutke poslao seksualnu poruku, što naravno nema logike jer ako je, nedaj bože, ona na koju je to bilo adresovano odllučila da pozitivno odgovori na ponudu, kome će traženo da da – Jutki, ili onom ko je u njegovo ime to tražio.

Deluje sve ovo apsurdno, ali nažalost tako je – Jutka je lokalni moćnik koji u toj sredini odlučuje o svemu – negde direktno, negde indirektno, a opisani zaštitnici najčešće imaju samo jedan jak razlog – Ne mogu da rizikujem i ostanem bez posla. Pritom ne razmišljaju o pogubnom uticaju takvih presedana na brojne jutke koje iz toga mogu da se izrode i rizike kojima izlažu svoje ćerke, supruge i maajke, jer tako to počinje. A onda neka im bog bude u pomoći – neka o tome pitaju oca tragično nastradale Tijane Jurić.

* * *
Simonović – Dobro, ako se inkriminisano delo iz prethodnog sllučaja teško može ustanoviti, paljenje kuće može. O tome govori slučaj Dragoljuba Simonovića, do nedavno predsednika opštine Grocka, lokalnog moćnika te opštine, kome je dozlogrdilo pisanje lokalnog novinara Milana Jovanovića o njegovim zloupotrebama, pa je pozvao odane saradnike i naložio im da ovome zapale kuću.

Kuća je planula u toku noći, a izvršioci su za svaki slučaj pucali i na vrata da pospani ukućani ne bi pobegli napolje, što je u najmanju ruku i ono što pravnici nazivaju pokušaj ubistva u sticaju. Kuća je izgorela, ukućani su se nekako spasili, učinioci su priznali i delo i ko im je naložio da to učine, tužilaštvo je podiglo optužbu, što znači da je delo i dovoljno istraženo. I tu već počinju igre u korist zaštićene ličnosti – Dagoljuba Simonovića, koji je u tom momentu i član Glavnog odbora vladajuće Srpske napredne stranke.

Tužilaštvo kvalifikuje delo kao optužni predlog, što je znatno blaži oblik od optužnice kojom se kvalifikuju teža krivična dela gde ovaj slučaj po pravnoj logici spada. – Eto oni su hteli samo da mu potpale garažu, da ga malo upozore, ali požar ko požar, oteo se pa zahvatio i celu kuću. A što se onih metaka ispaljenih na vrata tiče, njihova namena nije bila da nekog ubiju, zaključilo je tužilaštvo već u ovoj fazi istrage (vidi o tome više u tekstu – Zna li ispaljeni metak koja mu je funkcija, na www.opancar.com).

Dalja matrica je ista kao u prethodnom slučaju – Jutka. Optuženi Simonović je angažovao pet advokata, među njima i predsednika advokatske komore Srbije, Viktora Gostiljca – tada mi je tek postalo jasno otkud on postade predsednik Komore, kod toliko drugih, poznatijih advokata i kolega se spremno prihvatio posla – sa prvog pretresa je izostao, bio je na odmoru, iako je tog dana drugim povodom boravio u Beogradu, a na drugom pretresu je, kako kažu, zablistao sa svojim inventivnim predlogom, više upozorenjem, javno iznetim za medije – dovešće u sudnicu dvesta žitelja Grocke koji če da svedoče o nevinosti i pozitivnom liku i delu Dragoljuba Simonoviića. I, tu opet imamo slučaj kolektivne odbrane – lokalni žitelji, u strahu da ne ostanu bez posla, ili kog drugog zla koje bi moglo da ih strefi, će o tome svedočiti, na štetu svog meštanina kome je ovaj spalio kuću.

* * *
Vrhunac licemerja – U julu 2017. došlo je do eksplozije u fabrici vojne opreme Milan Blagojević u Lučanima. U eksploziji su poginula dva radnika. Roditelji jednog od njih, Milomira Milivojevića se ne mire sa gubitkom sina i traže da se utvrdi da li su u momentu eksplozije bile primenjene potrebne mere bezbednosti na radu. Tužilaštvo tek posle dve godine pokreće krivični postupak protiv direktora fabrike i još dvojice rukovodilaca. Ovih dana je pred sudom u Ivanjici konačno započeto suđenje.

I, slučaj kolektivne odbrane lokalnih moćnika se nastavlja. Pred sudom se okuplja više stotina radnika – prema nekim vestima čak 800, koji su navodno spontano došli da brane direktora. To im je organizovao fabrički sindikat, kome je inače – u celom svetu, osnovni zadatak da štiti prava radnika. Dobili su slobodan dan, plaćenu dnevnicu i orgaiizovan prevoz do suda u Ivanjici, 100 kilometara udajenoj od Lučana.

Suđenje je odloženo, a vrhunac licemerja je usledio kada se optuženi direktor Radoš Milovanović pojavio na stepeništu suda. Usledio je aplauz podrške okupljenih radnika i otpozdrav direktora mahanjem u znak zahvalnosti. Za to vreme, kako se vidi na objavljenim snimcima, majka i sestra poginulog radnika jecaju u suzama. Tu je i otac pogunulog koji je do penzije radio u toj istoj fabrici. U izveštajima medija se navodi da su ih njegove doskorašnje kolege i vređale!

Sve i da razumem, teška su vremena, strah od gubitka posla … ali kako da čovek shvati vređanja, one aplauze i klicanje u znak podrške, mahanje zadovoljnog direktora. Nije li to vrhunac beščašćaa.

* * *
Kolege advokati, ja znam da svaki optuženi mora da ima advokata – to ste vi, ili neki drugi, sve jedno. Znam i to da i vi dobrano učestvujete u ovim igrama, često ih i osmišljavate, kao što se iz nekih od gornjih priloga i vidi. Znam da klijenta treba braniti svim dozvoljenim sredstvima, ali se setite da postoji i kodeks advokatske etike u kojem na jednom mestu piše: “U profesionalnom radu advokat sme da koristi samo dopuštena i časna sredstva”.

A vi koji učestvujete u ovim predstavama, razmislite da li ste postali objekat manipulacije moćnika koji to sutra možda i neće biti.

A ima i ono: Nisam se bunio kada su došli … Kada su došli po mene, nije preostao niko da se pobuni (Martin Niemolier).

Dragiša Čolić, 9.10.2019.