O OPANČARIMA I OPANCIMA – UMESTO PREDGOVORA, nastavak (4)

19 decembra, 2013 u rubrici O opančarima i opancima

Pomenuh gore naprednjačke japijevce, pa moram koju i o njima – I neću više, obećavam! Ako funkcioner jedne opozicione stranke, upitan od medija šta misli o hapšenjima koja su povodom korupcije u toku, izjavi da on naravno podržava borbu protiv korupcije, ali se nada da ta borba neće biti selektivna – šta bi drugo pametno i mogao da kaže, da najviši državni funkcioner (posle Predsednika Republike), tim povodom cinično izjavi – Nisam znao da je Mišković član DS-a! I dalje, da taj isti državni funkcioner, jednostavno poništi rezultate prvog glasanja u Skupštini, povodom predloženih vojvodjanskih amandmana na Zakon o budžetu, jer mu se ishod tog glasanja nije dopao i da naloži novo glasanje – čiji mu se ishod dopao, te ga je sa takvim promenjenim ishodom zvanično i proglasio usvojenim. Pogađate, reč je o mlađanom Predsedniku Skupštine, koji će sutra, ako Predsedniku Nikoliću, ne daj Bože, ne bude dobro, biti Šef Države! A tu nedavno, videli smo ga i na čelu “ekipe građana” koja se zaputila u Gradsku skupštinu, da ruši legalno izabranu Beogradsku vlast. I taman kad pomisliš – dobro, mlad je, naučiće, ipak je to samo proceduralna funkcija, i naši partizani su se u borbi kalili, onda upoznaš još jednog takvog, samo još boljeg – Savetnik za spoljnu politiku Predsednika države! Mašala! Šta je taj sve rekao neko veče kod Olje Bećković u “Utisku nedelje” – a ostao živ! Nema sumnje u pitanju su neke nove tendencije, a pred tom činjenicom, svi moji potonji vicevi o savetnicima koje ćete naći u ovoj knjizi postaju prevaziđeni.

       Mladost je budućnost ove zemlje, ne mislim da će iz problema u kojima smo da nas izvuku ni Krkobabići ni Mićunovići, ali ni sa tim ne treba preterivati, jer ambicija je jedno, a njena predoziranost je nešto sasvim drugo. A ti juniori su tome očito skloni, jer treba opravdati slavu koja ih je tako nenadano snasla. A očito je da sve to kipti od podilaženja ukusu njihovih partijskih seniora koji su ih tu i postavili. Da nije tako ovi bi ih kod takvih ekscesa malo povukli za uši i sve bi bilo u redu. Primetili ste svakako da nakon svakog istupa opozicije sledi “naprednjačko” saopštenje puno kvalifikacija u gore pomenutom stilu – i to od onih istih koji su do juče pravili cirkus od Skupštine, samo što su sad umesto majica sa likom svog vrhovnog  gurua – Šešelja, obukli odela, stavili kravate i našminkali se.

* * *

       Treba li mi sada, ljuti zbog svega što nam se izdešavalo i ovoga što nam se i danas dešava, da se samoizulejemo ili da izađemo iz toga i prestanemo da radimo u korist svoje sopstvene štete.  Treba živeti zajedno i sa Evropom i sa Rusijom i sa Kinom. Pogrešno bi bilo da igramo samo na ovu drugu kartu. Pa i oni sami sarađuju sa njima.

       Evo, toga malo sam prošvercovao ovde kroz predgovor, jer sam obećao recenzentima da više neću da pišem.

* * *

       Jedna od većih mana ove knjige je u tome što je preobimna. Do toga je došlo zbog načina pisanja koji sam gore pokušao da objasnim – pisao sam za sebe, pa se nakupilo. No, da vam pomognem. Knjiga se nudi onako a la carte, nema tu nekog sižea. Kao što rekoh događaji su opisivani onako kako padnu i kako sam ih doživeo. Stoga se može čitati i preko reda – ko šta voli.

       Evo da vam pomognem. Počeću od kraja – od ovih današnjih dana. Ko to izdrži, može da se vrati na početak. Znate ono – ko na filmu: Deset godina ranije.

       To, sada prvo poglavlje, ili prva knjiga kako mi se sugeriše, nazvao sam NIŠTA NAM NIJE AL’ LEKA NAM NEMA. Šta to znači, neću da vam kažem, jer posle možda ne biste dalje ni čitali.

       Zatim bi, kao drugo poglavlje, moglo da se čita kako je sve to počelo. U prvom delu govorim o 1998. godini i dalje – do bombardovanja. Njega sam nazvao KO JE OVDE LUD!

       Stalno sam se zaricao da neću više da pišem, ali kad je počelo bombardovanje nisam imao šta da radim, pa sam se opet latio pisanja. Taj deo sam nazvao KO JE TAMO LUD!

       Po završetku bombardovanja počela je proslava pobede koja je pretila da preraste u trajnu pojavu, pa sam napisao deo koji sam nazvao MOLITVA.

       A kad je počela sveopšta obnova i izgradnja morao sam i to da propratim, pa sam taj deo tako i nazvao OBNOVA I IZGRADNJA.

       Koja bi to knjiga bila kad ne bi imala rasplet, a pošto se taj deo pisanja završio neposredno pre i posle revolucionarskih petooktobarskih dešavanja 2000. godine  taj deo sam tako i nazvao RASPLET.

       Mislio sam da bi tu mogao da bude kraj – treba nešto ostaviti i za profesionalne pisce, ali sam sasvim slučajno, negde 2007. godine, čuo na televiziji neke misli mog omiljenog lika Vuka Draškovića, kojima nisam mogao da odolim, pa sam morao još nešto da kažem. Taj deo sam nazvao O REVOLUCIONARIMA I JOŠ PONEČEM.

       Eto, to je to – „Afrička šljiva ne pada“ – ko shvati razumeće!

       Volim i ja vas!

Nastaviće se …