Opančar agencija* javlja – Kad bismo bili ozbiljni

31 oktobra, 2021 u rubrici Opančarski dnevnik

Kad bismo bili ozbiljni – u vestima o tome u čemu smo sve najbolji u regionnu, Evropi i šitre objavili bismo i vest da je Beograd juče (opet) bio najzagađeniji grad na svetu (Bor, Smederevo, Lazarevac … nisu bili u konkurenciji, jer se objavljuju samo glavni gradovi država). U istu kategoriju bi spadala i vest o rang listi po procentualnom broju smrtnosti i zaraženosti od korona virusa u odnosu na ukupan broj stanovnika, ali ne bih da se udaljavam od teme, mada bi i te stvari mogle da budu povezane – ako je osobenost korone da napada respiratorne organe, te da od te boleščine najčešće stradaju oni koji su već načetog zdravlja, onda se ne mogu ignorisati ni bolesti tih istih organa izazvani aero zagađenjima. Eto teme za ozbiljan naučni rad, a time bi se, na primer, mogla pozabaviti prof. dr. Darija Kisić Tepavčević, imunolog, a ne da se aka sa radnim odnosima i socijalnim staranjem – iako joj to ministarsko mesto bolje stoji, jer to je isto kao kad bi meni palo na pamet da se bavim imunologijom.

No, da se vratim na temu o aero zagađenjima. U pravu je ministar zdravlja Zlatibor Lončar kad kaže da se na tom planu ne mogu očekivati brzi rezultati, ali da bi se negde stiglo, mora prvo da se krene. U pravu je i kad kaže da pitanja o tome šta je na zaštiti životne sredine urađeno u poslednjih godinu dana treba uputiti onome ko se time direktno bavi – misli na ministarku za ekologiju, Irinu Vujović, koja inače i nema običaj da se po tim pitanjima oglašava, ali opreza radi dodaje da je njemu poznato da se na tom planu mnogo radi.

Problem zaštite životne sredine prepoznat je u ovoj zemlji još početkom dvehiljaditih godina, pa je još tada, 2004. godine, donet Zakon o zaštiti životne sredine. Prema tom zakonu (član 64, stav 1.), koji je još uvek na snazi, “Planiranje i upravljanje zaštitom životne sredine obezbeđuje se i ostvaruje sprovođenjem Nacionalnog programa zaštite životne sredine (u daljem tekstu: Nacionalni program) koji donosi Vlada na period od najmanje deset godina”. Tom odredbom su propisani i obavezni elementi koje mora da sadrži nacionalni program, među kojima su i sredstva za realizaciju programa, pa je u skladu sa tim zakonom Vlada Republike Srbije donela i Odluku o utvrđivanju nacionalnog programa zaštite životne sredune (Sl glasnik RS br. 12/2010). Interesantno je da je tu odluku potpisao Ivica Dačić, tadašnji “Prvi potpredsednik Vlade – Zamenik predsednika Vlade” (tako se potpisao).

Radio sam tada kao advokat za privredne subjekte i znam da su nakon toga usledile krupna obavezna izdvajanja za zaštitu životne sredine. Međutim, na prvim narednim izborima, početkom 2012. godine, Dačić je od Srpske napredne stranke (SNS) dobio ponudu koja se ne odbija – funkciju predsednika Vlade (Vučić je pristao da bude potpredsednik), napustio saradnju sa Demokratskom strankom, prešao na stranu naprednjaka i glasovima svoje stranke SPS, omogućio im da formiraju Vladu. Tako je, zahvaljujući njima, nastala era naprednjaka koja i danas traje.

Potom, od svega napred pomenutog – kad je reč o zaštiti životne sredine, ostala su samo izdvajanja, a kad je reč o realizaciji donetog Programa, on se izvršava ovako kako danas osećamo posledice zagađenja životne sredine. Dovoljno je na internetu pogledati naslove koji se na to odnose:

Lokalne samouprave budžete za zaštitu životne sredine troše nenamenski
„Napredak u magli“: dvadeset pet samouprava u Srbiji je ukinulo budžetski fond za ekologiju….

Može li neko da spreči tu pojavu. Naravno da može. Imamo mi i Državnu revizorsku instituciju i ovlašćenog državnog revizora, čiji je zadatak da vode računa kako se troše državne pare, da izriču, odnosno predlažu izricanje sankcija za nenamensko trošenje sredstava … da o tome sačinjavaju izveštaje, da te izveštaje razmatraju organi lokalnih samouprava, odnosno Skupština Srbije, ako je reč o izveštajima na nivou države. Sve to imamo, ali ne primećujemo izveštaje o tim razmatranjima.

Pa zašto se to ne radi? Odgovor je jednostavan – isto se radi i na državnom nivou. Ima i o tome naslova u medijima:

Država nenamenski trošila sredstva iz budžeta namenjena zaštiti životne sredine …

U Skupštini se svake godine, prilikom usvajanja budžeta, ponavlja ista slika. Fiskalni savet, ukoliko se usudi da nešto primeti, biva dočekan od državnog “sekača”, goropadnog Veroljuba Arsića, ptredsednika skupštinskog odbora za finansije, sa pitanjima tipa – Ko ste vi da kritikujete predlog budžeta koji je sačinila državna vlast, pa ispada da je pomenuti predsednik skupštinskog odbora za finansuje – redovno podržan od skupštinske većine, ne zaštitnik države od počinitelja budžetskih prekršaja, već obrnuto. Može li se od takve državne vlasti očekivati da dovede u red prekršitelje bužetskih sredstava na lokalnom nivou?

Ovih dana smo imali interesantan slučaj. Najpre je ministar finansija saopštio sjajnu vest – u budžetu se pojavio značajan višak para u odnosu na planirani deficit, pa je potrebno izvršiti rebalans budžeta – u pozitivnom smeru. Naravno, opet bez ozbiljne rasprave – otkud taj višak para, kako smo planirali budžet. Kako ovaj sadašnji, tako i onaj prethodni – da pohvalimo zaslužne, da pokudimo krivce … Ne, sve je ostalo na onoj sjajnoj vesti euforično saopštennoj od strane ministra finansija, za koju su naravnno zaslužni oni vazda “najzaslužniji”.

A komentar na to saopštava član Fidkalnog saveta Nikola Altiparmarkov – interesantno ne u Skupštini (izgleda da ih tamo nisu ni zvali), već preko medija, pa kaže: uobičajeno je da se u ovakvim situacijama, pored navođenja suficita u predlogu rebalansu budžeta navede i na koje pozicije će taj suficit biti raspoređen, a toga nema. Proizilazi da će oni “najzaslužniji” o tome i odlučivati.

Opet se udaljavam, pa da se vratim na temu – gde su utrošena sredstva koja se izdvajaju za zaštitu životne sredine? A onda, kad bismo bili ozbiljni:

Formirati nezavisnu državnu komisiju, u kojoj pretstavnici vlasti nebi imali većinu, što je inače danas slučaj u svim državnim ibstitucijama sa zadatkom da utvrdi “gde su naši novci” – na šta su potrošeni i ko je o tome odlučivao, pa potom po zasluzi – kom kazna, kom pohvala.

Prema tome, gospodine Lončar, u pravu ste kad kažete da se katastrofalna situacija po pitanju zaštite životne sredine ne može popraviti preko noći, ali da bi se negde stiglo, mora se najpre krenuti, mi stojimo, a vi ste, da potsetim, već devet godina na vlasti. Nije ovde u pitanju nemar, preči poslovi i slični razlozi. U pitanju je svesna politika, jer kad bi se radilo po gore pomenutom Nacionalnom program zaštite životne sredine – koji je još uvek na snazi, a novi se ne donosi, onda ne bi bilo ni zagađenja u Boru, Smederevu, Lazarevcu … ne bi bilo ni Rio Tinta, ni zajaživanja planinskih reka koje za meeštane život znače radi izgradnje malih hidroelektrana … ni ekološkog ustanka.

*U mom selu ima jedan opančar.
Što on pravi dobre opanke !
Obuješ ih, popenješ se na soliter
i skočiš sa desetog sprata,
ti se razbiješ ko….., a opancima ništa!

Dragiša Čolić, 30.10.2021.