Opančar agencija javlja … Poštovana Gospodo, dozvolite da se i ja uključim (povodom teksta u „Korenima“ – „Gorane Markoviću, napaadate na kvarno, pucate Kusturici u leđa)

6 oktobra, 2020 u rubrici Opančarski dnevnik

A kako ja nisam poznat ni kao Gospodin Kusturica, ni kao Gospodin Marković, pa verovatno ni kao autor pomenutog teksta „mladi srpski pisac, kolumnista i urednik na portalu „Iskra“ (YuTube), Gospodin Milan Ružić, dozvolite i da se pretstavim, a uzgred i objasnim pomenuti pojam „Gospodin“, kako ga ja ovde shvatam.

„Rodio sam se, davno, na Banovom Brdu, u vreme kad smo na Čukaricu (odatle je išao tramvaj „trinaestica“ – jedina veza sa Beogradom) išli preko „poljane“ (današnja šuma duž Požeške ulice). Bila su to teška vremena, rat se tek završio, ja sam bio mali, još u školu nisam išao, išao sam po kraju bos, patike (ne kao ove današnje) sam čuvao i obuvao samo kad idem u varoš (Beograd). Moj komšija Sele, godinu dve stariji od mene, kojim sam bio fasciniran pa sam svuda išao za njim, nije imao ni patike – tetka Stanojka mu podšila neke vunene čarape i on je u tome išao.

I kaže meni Sele jednog dana – Čuo sam od majke da je danas Spasovdan, ima vašar u Žarkovu, ‘ajde da odemo tamo. I mi onakvi kakvi smo bili, prečicom preko Repišta, odemo na vašar. A na vašaru, svega i svačega – ono što bi rekli u pesmi „sablje, kolači, arapski at …“, igraju se kola na sve strane – jeleci, pargari, dukati, anterije … kabeza, sladoled, liciderska srca … – što ti duša ‘oće!

Motali se mi tamo, pa kad smo se nagledali i umorili, istim putem kući … Posle batina koje sam dobio – tada je to bila dopuštena vaspitna metoda, a ne kao sada – išopa te otac po dupetu, ti ga prijaviš policiji i oni ga odvedu u zatvor zbog nasilja u porodici, kaže mi majka – ‘Ajde, pričaj kako ste se proveli na vašaru. I ja tada izgovorih misao koja će patiti celog života – Ih vašar! Sve seljaci samo Sele i ja gospoda!” (Iz istoimenog teksta – www.opancar.com

Dobro, u međuvremenu sam porastao:
Već četrdesetak godina, u najboljim godinama (vrti drugi krug). Zanimanja: privrednik – uspešan (radio za najveće jugoslovenske firme u zemlji i inostranstvu), potom – advokat (kažu, čak i dobar), a zatim i pisac, slučajno, za vreme bombardovanja – spadam u one koji kad nemaju šta da rade, moraju nešto da rade. A onda su neki ljudi rekli – Vi pišete o strašno ozbiljnim stvarima na strašno neozbiljan način i meni se to dopalo, pa sam nastavio da pišem – do sada sam napisao četiri knjige: O opančarima i opancima, Beograd, 2012 (Zabranjeno za one koji ne psuju, ne govore ružne reči i deci do 18 godina), a potom – po ugledu na Perl Bak i njenu Kinesku trilogoju, i tri knjige Opančarske hronike, pa me sada neki kritičari, ni krivog ni dužnog svrstaše “u jednog od savremenih srpskih hroničara” – o ovoj lepoti što nas zadnjih tridesetak godina okružuje.

* * *
Elem, uz napomenu da nikog od pomenute gospode ne znam lično – većinu filmova gospode Emira Kusturice i Gorana Markovića sam gledao, priznajem da knjige Gospodina Milana Ružića još nisam čitao – Gorana Markovića se jedino sećam iz vremena dok je imao jedno desetak godina, pa su ga roditelji Olivera i Rade – kao “uživači” (tako smo ih mi veslači nazivali i mrko gledali) dovodili na veslački klub Partizan, na Adi Ciganliji, jer dok su oni tu uživali, nas je trener terao da u osmercu veslamo oko Ade – 14 km jbt! (jezero još nije bilo napravljeno), pa da krenem od Kusturice, koga sam u svojim tekstovima često pominjao. Prvi tekst o njemu napisao sam pre onih izbora posle kojih je SNS došao na vlast, pa da ne izmišljam ponovo:

“Da na izborima učestvije Emir beg Nemanja Kusturica, glasao bih za njega. Taj čovek je multidisciplinarno obdaren. O njegovim umetničkim ostvarenjima svet je rekao svoje – dvostruki pobednik Kanskog festivala, festivala u Veneciji i ko zna čega još, tako da sam ja, bez obzira na to šta mislim o njegovom Underground-u, na primer, najmanje pozvan da to komentarišem. U pauzama snimanja i festivala zuji po svetu sa svojim „No smoking orkestrom“, druži se sa Maradonom, koji, za razliku od njegove božje glave, ima božju ruku umesto noge, pa je tako sa njom čak osvojio i jedno svetsko prvenstvo. Na poslednjem Kanskom festivalu je nastupio i kao glumac, pa će sada pokušati da to isto napravi od Maradone, koji će, kako se priča, zauzvrat od njega napraviti i fudbalera. Tako će naša fudbalska reprezentacija konačno dobiti klasičnog centarfora koji zna da daje golove.

A da je on neprevaziđeni majstor, dokaz je Emirat Drvengrad, koji je sagradio na jednoj od najlepših lokacija u Srbiji, na Tari, pa se s nestrpljenjem očekuje njegov dalji prodor prema Zlatiboru, čim završi posao u Višegradu sa Andrićem i tamo sagradi Kamengrad. U međuvremenu – Zlatibore, pitaj Taru o čemu se tu radi.

Emirat Drvengrad je nastao slučajno. Najpre se Emiru dopala pomenuta lokacija, pa je tu početkom dvehiljaditih sagradio vikend-kuću za sebe i porodicu. Nije poznato da li je imao nekih problema sa dobijanjem građevinske dozvole i ostalih papira, a pošto je u to vreme, kako zlobnici pričaju, bio fasciniran ne samo Miloševićem, čiji je lik i delo posebno cenio, već i njegovom suprugom, srpskom ledi Magbet, ispalo je da tu nije bilo nikakvih problema. Po svemu sudeći, tu je, uz viski, pao i dogovor da Emir postane Nemanja.

Bilo kako bilo, Nemanja je u svojoj vikendici na Mokroj Gori shvatio da je život lep, pa je došao na ideju da o tome snimi i istoimeni film. A kako za snimanje takvog filma treba imati i lepe kulise, razume se drvene, obratio se svom novom drugu Voji Koštunici (Milošević je već bio opravdano odsutan), koji mu je to sredio. Ovog puta je bio fasciniran Vojinom pričom o sovama, pa je zauzvrat obećao da će mu snimiti i film – Such a lovely creatures. Film, onaj o lepotama života, bio i prošao, kulise ostale, greota da se ruše, i tako po legendi nastade Drvengrad. Videli to okolni seljaci, meštani – i njima se to dopalo, pa došli na ideju da i oni tu nešto izgrade na svom zemljištu. Oni na komšijskom Zlatiboru se obogatiše, gradi se na sve strane, ne smeta im što Zlatibor nije nacionalni park. Što su oni gori od njih! E, to se već nije dopalo Emiru Nemanji, pa je preko Voje izdejstvovao da ta lokacija, u interesu zaštite životne sredine, bude i dalje zaštićena od bilo kakve gradnje, kao eko-zona. I taj, za naciju veoma važan zadatak, morao je da prihvati pomenuti Emir Nemanja, lično, pa je on, kao dokazano sposoban čovek i taj zadatak uspešno obavio. Osnovao je posebnu emiratsku policiju, zvanu rendžeri, koja je uspela da spreči sve nečasne pokušaje seljaka da na svom zemljištu nešto sagrade. U znak solidarnosti, i on je prestao da gradi dalje sem započetog i onog najneophodnijeg za život jednog etno sela – hotel, restoran, bioskopska sala, crkva i slični komunalni objekti. Naravno, propisi su morali da se poštuju, pa je sve moralo da bude građeno od eko-drveta. Ni zapadno-kapitalistička pića nisu u tim objektima smela da se toče – sve je moralo da bude domaće, rakija, vino, sokovi … O hrani da ne govorimo. A kako sve to košta, na ulazu u selo je podignut i eko-most, gde je naplaćivana mostarina čak i za one namernike koji su samo hteli da vide to čudo neviđeno – i da se u crkvi prekrste, a ne i da uživaju u čarima koje ovo eko-selo pruža. Jedino je za njegove goste bilo sve besplatno. A kad dođu poznati rokeri Voja Koštunica i Matija Bećković (on je i svoju ulicu dobio), njima je čak svirao i poznati orkestar „Zabranjeno pušenje“. Nisu zaboravljeni ni lokalni meštani. Njima, u znak zahvalnosti, to nije bilo uskraćeno i mogli su da ga puše do mile volje. A ako bi im od toga pozlilo, tu je uvek bio na raspolaganju poznati dr Nele Karajlić, zvani hadžija (u daljem tekstu skraćeno: dr hadžija), za koga se i onako ne zna šta bi, sem pušenja, drugo radio.

A kakvo bi to eko-selo bilo, ako kod tako prekrasnih predela ne bi imalo i svoj ski-resort, pa je i to sagrađeno. Ni potonji poštovalac njegovog lika i dela Boris Tadić nije se tome protivio. Investicija nije bila velika – jedino je radi izgradnje ski-staze i uspinjače u ovom poznatom eko-selu, raskrčeno par stotina hektara šume.

Izgrađen je i heliodrom koji koriste Emir i njegova raja. Za sada to zadovoljava njihove potrebe, međutim, već je jasno da kad se otvori Kamengrad u Višegradu to neće biti dovoljno, pa se ispituje teren za izgradnju modernog aerodroma za sletanje klasičnih aviona do 450 putnika. Sletanje aviona tipa „Er bus“ za sada nije predviđeno, da se ne bi narušila eko-zona.

Ko tako fleksibilnog i sposobnog čoveka ne bi poželeo za predsednika! To je čovek koji je uspeo da fascinira sve srpske vladare – od Miloševića do Tadića i Dodika, koga vole na istoku, nagrađuju na zapadu, čovek za sve prilike i neprilike, tako da je moje oduševljenje njime kompletno.

I na kraju jedno nagradno pitanje: kad bi vam neko ponudio pola Jahorine, da li biste prihvatili da promenite veru i postanete Mujo ili Haso iz onih viceva o „glupim“ Bosancima?“

Nastaviće se, ima još – ako Redakcija dozvoli.