Opančar agencija javlja … U nadi je spas

1 oktobra, 2020 u rubrici Opančarski dnevnik

Juče je u „Beogradu na vodi“ upriličena svečanost. Sa srpske strane reprezentacija: Predsednik Aleksandar Vučić, Ministar finansija Siniša Mali i gradonačelnik Beograda Zoran Radojčić, lično (Goran Vesić je bio nešto zauzet, pa je dozvolio gradonačelniku da ga zameni), a sa druge strane predsednik Eagle HilllS-a, Muhamed Alabar.

Pokušao sam, iz čiste profesionalne radoznalosti, da ustanovim ko je Eagle Hills – pretpostavljam suinvestitor izgradnje ovog projekta, pa sam pokušao da otvorim predmetni ugovor, ali sam na sajtu Vlade Srbije, pod oznakom tog ugovora samo naišao na napomenu: can’t be downloaded securely – discard. Na internetu sam pronašao da je to firma registrovana u Abu Dabiju – Real Estate Developer, što bi u slobodnom prevodu značilo – firma koja se bavi projektima iz oblasti nekretnina.

Povod svečanosti – Galerija Beograd, u okviru projekta Beograd na vodi, koja će se prostirati na 300.000 kvadratnih metara, osnova će biti šoping centar, a koja treba da bude otvorena u roku od mesec dana, tako da mu ovo dođe kao neka vrsta generalne probe svečanog otvaranja.

Feštu je, po običaju u ovakvim prilikama, otvorio Predsednik Vučić – „573 objekata smo morali da sklonimo, uglavnom udžerica, baraka, da ljudima obezbedimo prostor za život, da izbeglim Srbima koji su živeli u „Bristolu“ obezbedimo prostor za život (jbt, pa ja nisam znao da su se oni ljudi koje su na silu iseljavali iz bivšeg hotela Bristol bunili zato što če da dobiju stanove u Beogradu na vodi!), da gledamo da stvari postavimo – pravno imovinski, na zdrave noge, da sve bude čisto kao suza i da napravimo nešto najlepše, nešto o čemu su generacije maštale …

I ko zna dokle bi Predsednik pričao o ovoj čistoti i lepoti da ga nisu prekinuli opet oni – ko bi drugi, sa luksemburgške televizije, banalnim pitanjem – da li se zna ko je 2016. godine, u noći izbora, bagerima sve to porušio … Predsednik se nije dao zbuniti – „Zaboravio sam da kažem da su to bili bespravno podignuti objekti, sa onima koji su bili legalni, kao što je bio Simpov objekat, smo se dogovorili, hvala im, dobili su visoku cenu …“

Nije odgovorio ko je te objekte rušio, a jedan od prisutnih „kompletnih idiota“, kako je on tada nazvao te koji su to tada tako čisto rušili, tadašnji gradonačelnik Siniša Mali, se nije javljao za reč, pa je ostalo neobjašnjeno kako „kompletni idioti“ u ovoj zemlji umesto odgovornosti dobijaju najviša unapređenja.

Sve su to poznate stvari i da nije bilo onih sa „luksemburgške televizije“, Predsednika niko ne bi ni ometao u svečanom obraćanju u prisustvu tako visokog gosta, ali oni sa pomenute televizije su baš bili uporni pa je usledilo i sledeće, još osetljivije pitanje – koliko je ko novca uložio u tako značajan projekat.

E, tu je nastupio momenat koji me je ovako matorog i mislio sam iskusnog u tim poslovima, oduševio – ne znam ko više, da li gospodin Muhamed Alabar, koji je uzeo reč i rekao: „Sve ovo ima svoju dublju svrhu i nada je ta koja je važna, zapravo vaažnija od svog tog novca koji će biti uložen …!“ Fenomenalno, firmi koja se bavi izgradnjom i prodajom nekretnina (tako su registrovani) nisu važne pare već nada! ili naš predsednik koji se oduševio ovim odgovorom, raširio ruke i rekao. „To je čovek koji zna kako će da vam odgovara, tri godine možete da mu postavljate pitanja, nećete sem pozitivne emocije ništa da mu izvučete …“

Za mene je to bio utisak karijere – eh da sam u to vreme slušao Vučića, kud bi mi kraj bio, ali šta ćeš, čovek se uči dok je živ. Više me nije interesovalo ni ono o čemu je nakon toga bilo reči – ni koliko je ko uložio u taj projekat, ni ono što je kasnije povodom toga rečeno – da je prema Institutu za ekonomsko-pravne analize, strani partner uložio oko 70 miliona eura, a da je Direkcija za izgradnju Beograda odobrila 98 miliona eura kredita samo za uređenje građevinskohg zemljišta. A gde su troškovi izgradnje, troškovi raseljavanja koje pominje Predsednik, troškovi izgradnje pristupnih saobraćajnica, gde je vrednost tog atraktivnog građevinskog zemljišta u savskom priobalju, gde su buduće investicije u rešavanju saobraćajnog kolapsa na koji upozoravaju arhitekte kad u taj deo grada – saobraćajnicu široku 7 metara koja je i danas jedan od najzagušenijih delova grada bude trebao da se ulije saobraćaj sa započetih traka širokih oko četrdesetak metara u okviru projekta Beograd na vodi.

* * *
Priznajem da sam gore bio malo ironičan. O kakvoj to nemogućnosti čupanju podataka sa oduševljenjem govori predsednik? To je javno dobro – to priznaje i sam Predsednik, a ne privatno vlasništvo ni njegovo, ni Siniše Malog, ni Zorana Radojčića ni ostalih ćutologa koji ih okružuju. Jednog dana, kad budu postavljana prava pitanja od onih koji će znati da ih postavljaaju, neće biti dovoljno da se kaže da je dobijena vrednost nekoliko desetina hiljada puta veća u odnosu na vrednost srušenih udžerica koje su tu postojale. Te uddžerice su bile na zemljišttu koje je vlasništvo grada Beograda, a ne onih pomenutih koji su ga tu sa sobom doneli. Nadajmo se da će to vreme uskoro doći – u nadi je spas i u tome se jedino slažemo sa gospodinom Muhamedom Alabarom.

I na kraju, ključno pitanje – kako ste kod ovih troškova i cifara došli do procentualnog učešća u vlsništvu budućeg projekta – 32% u korist Beograda, 68% u korist stranog partnera, kako god se on zvao – Eagle Hills ili Brdski orao, kako bi u prevodu glasilo njegovo ime. Kako pobogu? Preterali ste ga!

Dragiša Čolić, 30.09.2020.