Opančar agencija javlja … – Šta radite, BRE! (deo drugi)

16 januara, 2020 u rubrici Opančarski dnevnik

Toliko o ovoj veeličanstvenoj pobedi nad Srbijom, a što se tiče zelene boje dresova i zastave, valja reči da “Zelena boja predstavlja sećanje na zelenaški Komitski pokret iz 1918. godine, koji je na čelu sa generalom Krstom Popovićem Božićnom pobunom ustao protiv odluke Podgoričke skupštine da se Crna Gora priključi Srbiji” (Vikipedia).

Rekoh, nisam istoričar, ali ako je ovaj citat tačan, Srbija nije okupirala Crnu Goru kako se u aktuelnim dešavanjima tamo ističe, već da je Crna Gora svojevoljno, odlukom svoje skupštine odlučila da se priključi Srbiji – bila je to dakle legalna odluka njihovog parlamenta, a što se tamo neki komitski pokret tome protivio, pa i to je bilo legitimno, ali nedovoljno za odluku koju su doneli.

Daleko bi me odvelo da u tekstu ovog formata otvaram priču o tome kako je Crnogorcima bilo sa nama sve do 2006. godine, kad su se svojom voljom i otcepili – to neka oni sami svedoče, pa niti o tome kako je nama bilo sa njima, sem što ću reći da mi se čini da ih je gore citirani Tramp prilično dobro opisao – naravno, bez onoga o ratovima. Imali su, a i danas većinu toga imaju, sve privilegije koje i mi uživamo – počev od besplatnog školovanja do besplatnog lečenja, a mi smo im, kao mlađem bratu i “drugom oku u glavi”, sve to velikodušno tolerisali.

Najbolje ih je, kako čuh ovih dana, neko opisao – Slave se ne odriču (naravno srpske jer svoje nemaju), inače su Crnogorci! Bilo bi i to u redu – stara je mudrost da umiljato jagnje dve ovce sisa, da su pritom bili i umiljati, ali – što reče Tramp, daleko od toga.

Mislim da se nisu fer poneli ni prema Kosovu – ako je tamo i bilo sranja sa naše strane, zajedno su ga sa nama i oni pravili – čak bih rekao i više, jer nisu šumadijski Srbi masovno naseljavali plodnu kosovsku kotlinu, već crnogorski Srbi koji su bežali sa vrleti Prokletija i Komova – Plava, Gusinja, Andrijevice i drugih mesta, tamo se deklarisali kao Srbi, a kad je došlo do plaćanja računa za Crnogorce, otcepili se i potom među prvima priznali Kosovo kao samostalnu državu. A isto je bilo za vreme rata u Hrvatskoj – iz Crne Gore su granatirali Dubrovnik, a potom sa svojom novom braćom – Hrvatima, za to optuživali Srbe. Stara je izreka da je politika kurva, pa iz toga proizilazi i naziv za one koji se takvom politikom bave.

Dragi Crnogorci, dozvolite mi da vas na kraju ovog dela podsetim na jedan stari vic koji smo zajedno vazda pričali o Hrvatima, a evo ga sada – tako je ispalo, modifikovanog za vas: – Dogovorili se Srbin i Crnogorac da ispitaju kako će ko da prođe – Srbin da ode na Cetinje i počne da viče – Ja sam Srbin, a Crnogorac da dođe na Terazije i viče – Ja sam Crnogorac! Srbina tamo isprebijaju ko mačku, a Crnogorcu , ništa! Prolaze ljudi i kažu – Šta se dereš, ko ti jebe mater, to je tvoj problem.

Moram ovde, za one koji misle da je Milo Đukanović, oduvek bio ovako zapadnjački profitno avangardan, da kažem da je Milo Đukanović bio jedan od mlađih, a najperspektivnijih Titovih komunista. On i Momir Bulatović su bili tandem kojim su se svi ponosili – onakvi kakvim je Momir do kraja života i ostao, dok je Milo postao, to pa ni nalik – ovakav kakvog ga danas poznajemo.

* * *

A zbog ovih mlađih koji su onako divljali na gore pomenutoj utakmici protiv Srbije – i na terenu, i u publici, i u autobusu i širom Crne Gore da kažem i ovo. Vidite deco, mnogi će od vas i ovog leta zasluženo da pođu “na more” i uživaju u prelepo izgrađenoj obali, na koju mi Srbi više nećemo dolaziti. A znate li deco da sam ja u te objekte više investirao od vas, pa i od većine vaših očeva. Pogledajte na internetu kakav je 1979. godine katastrofalni zemljotres pogodio crnogorsku obalu koja je bila sravnjena sa zemljom – od Ulcinja do Herceg Novog!

Naćićete tamo da su stradali: Ulcinj, Bar, Petrovac, Budva, Tivat, Kotor, Risan i Herceg Novi, a razoreno je i 250 okolnih naselja. “Procenjeno je da je šteta bila oko 70 milijardi, 675 miliona dinara (oko sedam milijardi maraka), ili 4,5 puta više od celokupnog godišnjeg nacionalnog dohotka. Od toga se više od trećine odnosilo na privredne objekte. Stradala je infrastruktura od Igala do reke Bojane, najviše u Luci Bar i Brodogradilištu u Bijeloj.” I šta mislite deco, kada bi Crna gora sama, sa svojim ukupnim brojem stanovnika, veličine pola beogradske opštine Novi Beograd, mogla to sama da obnovi.

A ako ostanete na internetu – to vam danas nije strano, tamo ćete naći i ovo: “Nikad Crna Gora nije patila kao toga dana. Ipak, uverila se, vrlo brzo, da u toj patnji – nije usamljena. Odmah je ka moru potekla nabujala reka solidarnosti iz svih krajeva te velike zemlje. Od tog tragičnog jutra svakodnevno – sedmicama i mesecima – prve stranice u novinama, prvi minuti na radiju i prvi kadrovi na televiziji bili su posvećeni „ugroženom području.“… “Početkom obnove, crnogorska obala postala je veliko gradilište – jugoslovenske solidarnosti. Stigla je građevinska operativa iz svih krajeva. Iz Srbije najviše – neimari iz preduzeća „Ratko Mitrović“, „7. juli“, „Rad“, „Geneks“…”

Sve republike su učestvovale u obnovi. Donet je i Zakon u Saveznoj skupštini, kojim su svi zaposleni izdvajali 2,5 odsto iz svog dohotka za saniranje posledica zemljotresa u Crnoj Gori. Nažalost, sledeće godine je Tito umro, pa je dalja pomoć “od bivše braće bivala sve tanja. Jedino su zaposleni u Srbiji svih deset godina uplaćivali „samodoprinos“ za saniranje posledica zemljotresa, a ostale „bratske“ republike tu obavezu skratile su za više godina”.

I sad, da se deco vratim na ono što gore započeh. Ja sam svih tih deset godina koliko je Zakon trajao, bio u punoj radnoj snazi, zaposlen na dobro plaćenim poslovima, sa platom koja u proseku nije bila manja od 1.000 dolara (bila je i veća, ali da se ne mučite sa preciznom računicom neka bude tolika). Proverite, možda sam pogrešio, proizilazi da je od moje plate za obnovu tog prelepog crnogorskog primorja kojim se vi dičite, a mene da izvinete zajebavaju na crnogorskoj granici tako da tamo više ne dolazim i dosta pre ovih najnovijih sranja, uzeto nekih 3.000 dolara – samo kao osnovica, bez kamate – uh to više ne bih znao da izračunam.

Ne bojte se deco, niti ću dolaziti niti ću tražiti da mi tu investiciju vraćate zbog bitno promenjenih okolnosti (rebus sic stantibus) – pravnik sam pa ne mogu bez toga, mada bi mi, to moram da priznam, malo više poštovanja sa vaše strane prijalo – makar i sa distance.

Dragiša Čolić, 13.1.2020.