Pisma Gospodinu Bleru – KO JE TAMO LUD – Nastavak 19

21 marta, 2015 u rubrici O opančarima i opancima

(odlomci iz knjige O OPANČARIMA I OPANCIMA – Drugi deo)

       Na ovo pitanje ću se svakako vratiti. Pre toga, jedan kratak kurs iz istorije – neće Vam biti na odmet. Ako ste se već upustili da prekrajate i rešavate svetsku istoriju, nije loše da znate bar ko su kauboji, a ko Indijanci u filmu čiju ste produkciju upravo započeli.

       Neću da idem u daleku istoriju i da Vam ovom prilikom objašnjavam da su na ovim prostorima samo Srbija i Crna Gora imale svoje države, i to još od trinaestog veka. Srbi i Crnogorci su u stvari isti narod i svi vaši pokušaji da ih razdvojite, nadam se, neće uspeti. Ali ko zna. Može i to da se desi. Mnogo bi mi prostora trebalo da iznesem samo deo argumenata, pa bi bilo uputno da mi to verujete na reč. Da ste to ranije znali, verovatno se pre neki dan, da izvinite, ne biste onako izglupirali  posebnim obraćanjem Crnogorcima, obećavajući im svetlu budućnost – ako vas slušaju. Crnogorci nisu Hrvati. Oni nisu slušali ni Tursku imperiju, a bilo ih je manje nego sada, negde oko 500.000. I gde Vas nađoše za takav zadatak – Crnogorci ne priznaju za muško one koji su ispod šest fita. Ajde, jado, ne budali – to je bio njihov komentar.

       Da zlo bude veće, dva sata posle emitovanja tog priloga, NATO ih je zasuo bombama. Opet Vas je Klinton zajebao.

* * *

       U Prvom svetskom ratu Srbija je učestvovala na strani saveznika. Hm! Nisam to baš sasvim precizno rekao. Tačnije bi bilo, saveznici su učestvovali na strani Srbije, jer i tada smo se mi prvi pobunili. Pretrpela je stravične gubitke. Bio je to egzodus čitavog stanovništva, naročito u početku rata. Vojska je morala da se povlači – preko Albanije, sve do Grčke. Na tom putu, Albanci su ih presretali – i klali. Tamo su se reorganizovali, onoliko koliko ih je ostalo, i izvršili proboj Solunskog fronta, što je značilo prekretnicu u daljem toku rata. Kasnije su se tom zamahu pridružili Francuzi, a zatim i ostali pobednici. Potom su nas Francuzi uzeli za braću – i to dirljivo bratimljenje je trajalo kad god bi to Francuzima odgovaralo. Sada, trenutno, opet nismo u modi.

       Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, naravno i susedna Mađarska, bile su tada u sastavu moćne Austrougarske imperije – na onoj drugoj strani. Kada se ratna sreća izmenila, konsolidovana srpska vojska je na ovim prostorima izvojevala presudne pobede i ono što do danas još niko, pa ni ovi moderni istoričari, nije osporio – dala značajan doprinos pobedi saveznika u Prvom svetskom ratu.

* * *

       Nakon toga, na Versajskoj konferenciji, 1918. godine, osnovana je Jugoslavija, kao država južnih Slovena – Srba, Hrvata i Slovenaca. Nisu pobedničkoj Srbiji priključeni delovi poražene Austrougarske – Hrvatska i Slovenija, nije to Srbija ni tražila, već je Hrvatskoj i Sloveniji data šansa da zajedno sa Srbijom imaju svoju državu – Jugoslaviju. Tako smo sa njima, prvi put, postali braća.

       Već iz tog vremena potiču problemi Srbije, kao većinske nacije. Kao stariji brat, uvek moraš da povlađuješ onim mlađima, koji su, po pravilu nestašni, jer ti si veći, jači, treba da ih štitiš. Oni su i onako frustrirani zbog toga što su u prethodnom ratu bili na pogrešnoj strani, mogu još više da se frustriraju itd. U praksi, daleko od toga da si ravnopravan, obrnuto je. No, i pored svega toga, istorija, pa ni ova moderna, nije zabeležila da su Hrvati i Slovenci u toj državi bili u neravnopravnom položaju u odnosu na Srbe. Srbima nije smetalo da žive u zajedničkoj državi sa Hrvatima i Slovencima. Njima je, međutim, smetalo da žive u zajedničkoj državi sa Srbima. Problem je, u stvari, bio u nečem drugom. Baš kao i kasnije, Hrvati i Slovenci se nikada nisu mogli pomiriti sa tim da budu deo Balkana, jer oni vole da ih tretiraju kao pripadnike onog drugog dela Evrope, bivše Austrougarske monarhije, zajedno sa Nemcima i Austrijancima – Deutche uber alles!

* * *

       I naravno, kad je Hitler započeo svoj poznati pohod, ko će kome, nego svoj svome – Hrvatska i Slovenija su se odmah deklarisale na koju će stranu. Srbi nisu hteli na tu stranu – i zato je 6. aprila 1941. godine Beograd bio onako stravično bombardovan. Ako niste primetili, pogledajte još jednom film Underground, sa kojim je Emir Kusturica požnjeo one silne nagrade. Primetićete dokumentarnu scenu oduševljenog dočeka Hitlera u Jugoslaviji – nije to bila Jugoslavija, ona se u to vreme izlaskom Hrvatske i Slovenije već bila raspala. To je bilo u Sloveniji.

Nastaviće se