Pisma Gospodinu Bleru – KO JE TAMO LUD – Nastavak 5

7 marta, 2015 u rubrici O opančarima i opancima

       Sirena ili „šizela“, kako je popularno zovu, ponovo zavija: Beograđani, dat je znak za vazdušnu opasnost, na našem nebu je živa aktivnost NATO diplomatije. Srbi, ko Srbi. Već smislili vic o tome. Znate li koja je najnovija srpska kletva: Dabogda vas budio Avram Izrael!

       Ne jebem više vazdušne opasnosti, neću da bežim po skloništima. Hoću da ostanem ovde i uživo zapisujem šta se dešava. Da zapisujem, ne da pišem – nisam ja neki pisac, nisam to nikad ni radio. Mada, ko zna. Može od toga nešto i da ispadne. Znate ono, opet o Srbinu. Pitali Srbina da li zna da vozi avion, a on kaže – jebem li ga, nisam nikad probō, al’ mora da znam.

       Sipam lozu, palim cigaretu i uključujem televizor. Sve gori, kuće porušene, narod beži. Bog te jebō, šta nam radite!

       Pre neki dan je Matija Bećković, naš poznati pesnik, filozof i akademik, pravi, ne kao oni, da izvinite, napred pomenuti, postavio sledeću dilemu: „Na čijoj bi strani trebalo da bude normalan čovek i kome bi trebalo pomoći kada 19 najmoćnijih i najvećih država na svetu napadne jednu od najmanjih i najnemoćnijih. Onom bespomoćnom ili onima svemoćnim. Da li bi onom prvom trebalo odmoći da se brani ili onima drugima pomoći da ga dotuku? Tim pitanjem mogli bismo da odgonetnemo kakvo je trenutno mentalno zdravlje čovečanstva!“

* * *

       Jugoslavija je oduvek bila bure baruta. Jugoslovenski režiser Goran Paskaljević snimio je na tu temu i istoimeni film, koji je u svetu dobro ocenjen. Pred parisku premijeru, veče kada je ovo započelo – 24. marta 1999. godine, imao je i tu nesreću da bude intervjuisan na francuskoj televiziji. Intervju je za momenat bio prekinut blokom vesti – saopšteno je da je upravo započeto bombardovanje Jugoslavije. Čovek je zanemeo. Intervju je morao da bude prekinut. Pitali su ga:  „Šta ćete sada da radite?“ „Poći ću negde da plačem“, odgovorio je.

       Za vreme prethodnog rata koji je vođen na ovim prostorima živeo sam u Londonu. Zavoleo sam tu zemlju, stekao sam čak i britansko državljanstvo. Kraljica mi ga je dala – ne Vi. A Vama  se obraćam samo zato što ste Vi i moj Prime minister i što znam red. Kažu mi neki ljudi koji još uvek žive tamo, kad sam im rekao da ću da Vam pišem – ti si lud, uhapsiće te kad dođeš ovde, nisu to ona vremena iz doba torijevaca. Doći ću gospodine Bler,  jer i dalje volim tu zemlju i taj narod i ne verujem da su se zemlja i narod izmenili.  Moram u to lično da se uverim. A ako mi oduzmete pasoš koji mi je kraljica dala, pisaću i njoj, tražiću da mi ga vrati. Na moju nesreću, imam dve ljubavi. Srbija mi je majka, a majka se nikad ne napušta. Britanija je žena koju sam zavoleo. Vratiću se i njoj. Sada moram da ostanem kod majke. Zato ovde sedim i čekam da me pogodite.

Nastaviće se