Pisma Gospodinu Bleru – KO JE TAMO LUD – Nastavak 4

6 marta, 2015 u rubrici O opančarima i opancima

(odlomci iz knjige O OPANČARIMA I OPANCIMA – Drugi deo)

       Istorija ne pravda zablude. Možda onaj šibadžija Gorbačov, koji je pre desetak godina, u ime razvoja svetskih demokratskih procesa, a koji je za sve ovo kriv,  jer je na tanjiru predao Rusiju Americi, DDR Nemačkoj, a ostale istočnoevropske zemlje svima vama zajedno, nije ni bio svestan koju je glupost napravio. U novijoj istoriji najveće svetske tragedije i katastrofe napravljene su u ime demokratije. Hitler je izrastao iz širokog socijalnog pokreta koji je potom zloupotrebio. Staljin je pobio milione svojih sunarodnika. Tito je za svoje saborce izmislio Goli otok. Pol Pot je u Kambodži pobio pola svog sopstvenog naroda. Mao Ce Tung je unazadio Kinu. Čaušesku, Haile Selasije, sve su to bili socijalistički carevi – veći od svih careva koje istorija poznaje. Sve je to rađeno u ime stvaranja uniformnog mišljenja, slepog praćenja vođe,  jer on najbolje zna šta je za narod najbolje – u ime tog istog naroda, koji to ima da shvati, pa makar i nestao. Zar ovo što Amerika sad radi, u ime nekog novog svetskog poretka, ne liči na to. Kakve to veze ima sa demokratijom? Koji će Evropi takav vođa?

       To što nije u pitanju bolestan pojedinac, već bolesna nacija nimalo ne menja suštinu. Bolestan pojedinac ode kad-tad, ovako ili onako, kao Čaušesku ili kao Mao Ce Tung.  Bolesnu naciju je teže ukloniti. Posle Klintona doći će neki možda još gori kauboj. Čim, u ime nekih viših ciljeva, počne da se stvara neko uniformno mišljenje, to je pogubno za demokratiju. Ja ne vidim da su sadašnja vladavina demokrata u Americi, vas laburista u Velikoj Britaniji, socijal demokrata u Nemačkoj, socijalista u Francuskoj i Italiji i ostale prolevičarske garniture, progresivnije i više demokratske od prethodnih – republikanaca u Americi, konzervativaca u Velikoj Britaniji, hrišćanskih demokrata u Nemačkoj, Francuske u vreme De Gola i ostalih prodesničarskih garnitura, iako bi ove vaše prolevičarske, po osnovi svoje doktrine, trebalo da budu više demokratske. Priznali vi to ili ne, meni se čini da je u pitanju omiljeno levičarsko načelo demokratskog centralizma, odnosno potreba za praćenjem vođe – načelo koje ni jedan ozbiljan ni sociolog ni filozof ne bi bio u stanju da objasni, iz prostog razloga što su centralizam i demokratizam dva sasvim suprotna pola.

       U suštini, nema tu više nikakve razlike. Odabereš bilo kakav program, najbolje onaj koji je trenutno u modi. Najvažnije je da se dočepaš vlasti, a posle – videćemo. Najbolji primer za to je partija Zelenih u Nemačkoj. Ne moram da objašnjavam koje su osnove njihovih programa – u principu, zdrava čovekova sredina. Desi se, kao što je to slučaj u Nemačkoj, da postanu koalicioni partner vladajućoj Socijalno demokratskoj partiji. Bez obzira na to koliko su mali i pojedinačno beznačajni, njihova uloga postaje velika. Bez njih bi socijaldemokrati morali sa nekim drugim, ko im se možda manje dopada, da idu u koaliciju. U znak zahvalnosti, dobijaju resor inostranih poslova! Bravo! Zeleni širom sveta su oduševljeni – sada će Joška Fišer sa tog mesta dalje da promoviše njihovu zelenu doktrinu! Umesto toga, Joška Fišer promoviše bombardovanje petrohemijskih kombinata i baca bombe sa obogaćenim uranijumom po  Jugoslaviji te tako u praksi izaziva ekološke katastrofe širih razmera. Da čovek pozeleni od muke. Najobičnije kurvanje!

       Bilo kako bilo, Grci – kod kojih se pojam demokratije i rodio, trebali bi da ga zaštite od zloupotreba vas – savremenih demokrata.

Nastaviće se