Reforma „Reforme pravosuđa“

15 oktobra, 2013 u rubrici Kolumne

U listu “Blic” od 13. oktobar 2013. godine objavljen je tekst pod naslovom “ODŠTETE NEREIZABRANIM SUDIJAMA PO KRATKOM POSTUPKU“ i podnaslovom “Sudije čašćavaju kolege milionima“, koji prenosimo u celosti:

„Iako su redovno primali platu,  oko 700 sudija i tužioca koji nisu reizabrani tokom reforme pravosuđa tužilo je državu za naknadu štete. U poprilično brzim sporovima u odnosu na druge parnice građana, sudije su za kolege počele da donose i prve presude na konto duševne boli i povrede ugleda, od kojih je jedna prema saznanjima „Blica“ skoro 4,5 miliona.“

       „Među prvim donetim presudama, i to samo četiri meseca po podnošenju tužbe je slučaj sudije Dragane Boljević, predesednice Društva sudija Srbije. Njoj je dosuđena vrednost 2.172.828,84 dinara, a uz to i troškovi za advokata 186.358 dinara. Boljević, međutim, tokom reforme pravosuđa nije bila reizabrana praktično zbog neeefikasnosti jer je, kako stoji u obrazloženju Visokog saveta sudstva (VSS) utvrđeno da su u predmetima u kojima je ona bila sudija podnete pritužbe zbog dugog trajanja postupka, pa je tako u 121 predmeta Boljevićeva odluku donosila nakon više od dve godine.

       Među onima koji su tužili državu je i sadašnji v.d. Vrhovnog kasacionog suda (VKS) Dragomir Milojević. On nije bio reizabran zbog slučaja pedofila Ilariona, a danas traži 150.718 dinara. On je podneo tužbu 17. Juna, dan nakon što ga je VSS – dakle upravo onaj organ koji  je “češljao” sudije i proglasio ga nedostojnim – ovog puta predložio za predsednika VKS.

       U ovim parnicama gde su u dobrom delu slučajeva upravo sudije bile u istoj grupi nereizabranih, presuđuje se za duševni bol zbog povrede ugleda i časti, a sume su nekoliko puta veće nego što je primera radi tragičan slučaj vojnika u Topčideru, gde je za ljudski život dosuđeno 5.000 evra. U presudi Katarini Obradović Bakljaja, dodeljena je suma od 4.400.000 dinara (35.000 evra), a presuda je doneta zbog – izostanka javnog pravobranioca. Da stvar bude još tragičnija – presuda se nikada ne može doneti zbog izostanka i dosuditi nematerijalna šteta, što je stav Vrhovnog suda.

       Evo još nekoliko neverovatnih slučajeva. Radomir Bubanja je sudija Prvog osnovnog suda, u istom sudu mu se sudi za odštetu, a treba da presudi nereizabrani sudija Mladen Milovanović. Sudija Ljiljana Stojković traži 2,2 miliona dinara, a nije bila reizabrana jer je Okružno javno tužilaštvo u Beogradu, 2006. podnelo zahtev za sprovođenje istrage protiv nje zbog sumnje da je počinila krivično delo primanja mita u slučajevima po tužbi preduzeća Astra banke, “Yucoco”, “Secyco”,“Astra samit” protiv NBS.

       Nereizabrane sudije koje su posle dve godine vraćene na posao sve vreme su primale osnovnu platu, koje je, primera radi, u Osnovnom sudu iznosila oko hiljadu evra. Međuitim, sudovi su donosili preesude po kratkom postupku – u slučaju sudije Ljiljane Garibović, koja nije bila reizabrana na mesto opštinskog javnog tužioca zbog nestručnosti – oko 900.000 dinara.

       Ni u jednom od predmeta sudovi nisu razmatrali da li je i zaista povređen ugled i čast sudija. Ni jedan sud presuđujući odštete kolegama nije uzeo u obzir da to što su nereizabrane sudije vraćene na posao ne znači da je postupak izbora okončan. U odluci Ustavnog suda o vraćanju na posao, a u koju je “Blic” imao uvid stoji: Donošenje ovakve odluke … nije smetnja VSS da primenom odredbe člana 6. Zakona o izmenama i dopunama Zakona o sudijama preispita postojanje razloga koji ukazuju na sumnju u njihovu stručnost, osposobljenost ili dostojnost”.  

       U članku se još navodi da čak i sudije koje su prešle u advokate traže “pride” i 200.000 dinara kao naknadu upisnine u advokatsku komoru, da je 6.000.000 dinara najveći odštetni zahtev jednog sudije, da je 4.400.000 dinara do sada rekordna naknada dosuđena već pomenutoj sudiji Katarini Obradović Bakljaji … da će po navedenim osnovima ove isplate koštati poreske obveznike ove zermlje 17.000.000 dinara.

       U navedenom tekstu se u podnaslovu “PRAVOBRANIOCI NE DOLAZE” navodi i sledeće:

“Ono što je posebno indikativno u većini presuda sudova, a što će mnogo koštati građane Srbije, jeste činjenica da javni pravobranilac koji treba da zastupa državu ne dođe na suđenje ili jednostavno nema ništa protiv zahteva svojih kolega koji smatraju da su oštećeni”.

       Kada citirane tekstove pročita jedan prosečni advokat, u koje i sebe ubrajam, njegov najveći problem je od čega da počne. Pre svega neverovatna je brzina kojom sudije jedne drugima presuđuju po ovim tužbama. Mi, obični advokati, koji zastupamo obične smrtnike-građane, možemo o toj brzini samo da sanjamo. Dugo sam u ovom poslu i ne sećam se kad sam dobio prvostepenu presudu u roku kraćem od dve godine. Dalje, po žalbi na prvostepenu presudu čeka se takođe u proseku oko dve godine. A pošto se retko dešava, da drugostepeni sud u celosti prihvati prvostepenu presudu – što samo po sebi predstavlja dovoljan razlog za ozbiljnu analizu jer sudije su i jedni i drugi i sude po istim zakonima, predmet se vraća prvostepenom sudu na ponovno suđenje, čime započinje drugi krug u istom tolikom trajanju …. Da to nije tako ne bi najnoivijim izmenama i dopunama Zakona o parničnom postupku bilo propisano da drugostepeni sud može samo jednom da vrati predmet prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Nakon toga, mora sam da presudi. Pretvorite to u godine i doćićete do toga da prosečno trajanje parnice u ovoj zemlji traje oko 10 godina. Uporedite to sa fantastičnim brzinama koje se postižu u međusobnim presuđenjima po tužbenim zahtevima kolega sudija, što je i predmet citiranog članka, i shvatićete koje su pogodnosti koje podnosiocvi ovih tužbi time dobijaju.

       Nije tu u pitanju samo brzina kao tehničko pitanje. Ovo pitanje zadire i u suštinu pravosudne funkcije. Koliko je građana u ovoj zemlji u mogućnosti da isfinansira trajanje suđenja za koje zna da može potrajati i duže od deset godina i da za sve to vreme plaća sudske i advokatske troškove. Da, pomenuo sam i advokate i odmah sa one druge strane čujem primedbe tipa – I tvoja majka je kurva. Stoji činjenica da i nas ima svakakvih. Ne očekuje se valjda sad od mene da i to pitanje otvaram ili da pričam da sam ja dobar za razliku od onih drugih. A ti drugi će reći da se oni samo uklapaju u ono što su oni prvi stvorili. Ja ovde samo pokušavam da kažem da u pomenutom sistemu “I tvoja majka je kurva” obe kurve egzistiraju. A u prilog odbrane advokata reći ću samo da ni oni ne mogu više da rade po sistemu – Platiću ti kad dobijemo spor, jer niko pametan nije spreman da na naplatu svog rada čeka deset i više godina, tako da dolazimo u situaciju da oni prvi – građani, ne mogu, a ovi drugi – advokati, ne žele da se upuštaju u avanturu koja se meri godinama, pa tako polako dolazimo u situaciju da “isterivanje pravde” u ovoj zemlji postaje privilegija bogatih, a ako se uz to zna i kako bogati vole da isteruju pravdu, eto i osnova za prateće nuz pojave – korupciju sa jedne i sve više upucavanja na ulicama, s druge strane.

       Sve ovo što gore rekoh odnosi se samo na prvi aspekt – dužinu trajanja suđenja u ovoj zemlji. A da se ne radi samo o mojim paušalnim improvizacijama, navešću i jedan statistički izvor.   Početkom 2011. godine, Apelacioni sud je razmatrajući problem dužine trajanja suđenja (to je koliko mi je poznato i zadnja analiza te vrste), radeći PROGRAM REŠAVANjA STARIH PREDMETA U 2011. GODINI, konstatovao sledeće podatke:

       “Prvu grupu starih predmeta čine predmeti u kojima su postupci po žalbi započeti u toku 2009.godine, kao i najstariji predemti, u kojima su postupci započeti u toku 2008.godine:

  1.  U Građanskom odeljenju – ukupno 2323, odnosno, 1 u kome je postupak po žalbi započet u toku 2007.godine, 78 u kojima su postupci po žalbi započeti u toku 2008.godine, i 2244 u kojima su postupci po žalbi započeti u toku 2009.godine.
  2. U Građanskom odeljenju za radne sporove – ukupno 803, odnosno, 5 u kojima su postupci po žalbi započeti u toku 2008.godine, i 798 u kojima su postupci po žalbi započeti u toku 2009.godine.
  3. U Krivičnom odeljenju – ukupno 575, odnosno, 115 predmeta, u kojima su postupci započeti u toku 2009.godine (114 predmeta u Kž1 materiji i 1 predmet u Kž2 materiji), kao i 460 predmeta u kojima su postupci po žalbi započeti u prvom polugodištu 2010.godine.

       Drugu grupu starih predmeta, čine predmeti u krivičnoj materiji u kojima postupci po žalbi nisu okončani u rokovima predviđenim Zakonikom o krivičnom postupku ili predmeti građanskoj materiji u kojima postupci po žalbi nisu okončani u razumnom roku, shodno članu 10 Zakona o parničnom postupku:

  1. U Građanskom odeljenju – postupci po žalbi koji traju duže od 6 meseci, kojih ima ukupno 3983,odnosno prosečno 110,7 po sudiji.
  2. U Građanskom odeljenju za radne sporove – postupci po žalbi koji traju duže od 6 meseci, kojih ima ukupno 1683, odnosno prosečno 129,5 po sudiji.
  3. U Krivičnom odeljenju – postupci po žalbi traju koji duže od 4 meseca, kojih ima ukupno 718, odnosno prosečno 28,8 po sudiji.
  4. U Krivičnom odeljenju – postupci u kojima je određen pritvor, a postupak po žalbi traje duže od 3 meseca, kojih ima ukupno 9, odnosno prosečno 0,4 po sudiji.
  5. U Posebnom odeljenju za suzbijanju organizovani kriminal – postupci po žalbi traju koji duže od 4 meseca, kojih ima ukupno 2 odnosno prosečno 0,2 po sudiji.
  6. Najstariji predmeti u ovoj grupi predmeta, predstavljaju predmeti u kojima postupci po žalbi nisu okončani u roku od 1 godine u Gž i Gž1 materiji, odnosno 6 meseci u Kž materiji.

       Treću grupu starih predmeta čine predmeti u kojima su postupci po inicijalnom aktu započeti pre 2009.godine, kojih ima ukupno 8494:

  1. Postupci koji su po inicijalnom aktu započeti pre 1991.godine, i u kojima postupak traje duže od 20 godina kojih ima ukupno 80, i to: 71 u Gž materiji, 5 u Gž1 materiji i 4 Kž materiji.
  2. Postupci koji su po inicijalnom aktu započeti pre 1996.godine, i u kojima postupak traje duže od 15 godina kojih ima ukupno 409, i to: 337 u Gž materiji, 62 u Gž1 materiji i 10 u Kž materiji.
  3. Postupci koji su po inicijalnom aktu započeti pre 2001.godine, i u kojima postupak traje duže od 10 godina kojih ima ukupno 1259, i to: 998 u Gž materiji, 223 u Gž1 materiji i 38 u Kž materiji.
  4. Postupci koji su po inicijalnom aktu započeti pre 2006.godine, i u kojima postupak traje duže od 5 godina kojih ima ukupno 4225, i to: 2882 u Gž materiji, 982 u Gž1 materiji 361 u Kž materiji.
  5. Postupci koji su po inicijalnom aktu započeti pre 2009.godine, i u kojima postupak traje duže od 2 godine kojih ima ukupno 9726, i to: 5951 u Gž materiji, 2406 u Gž1 materiji i 1369 u Kž materiji”.

       Ovoj analizi bi se svakako mogli dodati i podaci Ustavnog suda o broju predmeta po žalbama građana zbog povrede ustavnog prava na suđenje u razumnom roku, kao i tendenciji kretanja – porasta, broja ovih predmeta.

      A da bi ova sum(o)arna analiza dužine trajanja suđenja kod nas mogla sa nečim da se poredi navešću i to da po članu 6, tačka 1. Evropske konvencije o ljudskim pravima i pravila 1. Preporuke br. R (84) 5, postupak u redovnim slučajevima treba da traje ne duže  od dva ročišta, od kojih je jedno pripremno a dugo presuđujuće.

       Naše sudije su, pripremajući se za Evropou, očigledno započele sa primenom ovih standarda – za sada samo u njihovim međusobnim slučajevima.

       Drugi, ključni aspekt suđenja koji su predmet “Blicovog” citiranog članka je vrsta predmeta u kojima se ova ekspresna presuđenja dešavaju – naknada štete i to u oblasti pretrpljenog   duševnog bola i povrede ugleda i časti. Ono što se tu odmah može reći je da su cifre koje se nereizabranim sudijama i tužiocima u ovim “suđenjima” dosuđuju, u poređenju sa iznosima koje dosuđuju običnim smrtnicima-građanima, bezobrazne. I to bi bio komentar koji sve kazuje. Uz to, zamolio bih kolege advokate (mogu i sudije) da mi jave da li su u praksi imali (ili čuli za to) da je neki od ovih predmeta (ne računajući suđenja Aci Tomiću i sličnima) pravosnažno okončan u roku kraćem od deset godina, bez veštačenja, a kad je reč o duštveno političkim zajednicama koje zastupa javni pravobranolac – bez njegovog protivljenja pa čak i u njegovom odsustvu. Ovaj poslednji podatak možda i najviše obeshrabruje, jer teško da bi javni pravobranioci smeli  tako nonšalantno da se ponašaju prema državi koju zastupaju da neki mig u tom smislu nisu dobili od same države. Ako mislite da je to neverovatno, grešite. Šta je cifra od 17 miliona evra prema političkoj dobiti koju ćemo ostvariti kad za trošenje tih para optužimo one prethodne. A ako to nije u pitanju, država treba jednostavnoi da pootpušta takve pravobranioce.

       Ako je ovo početak reforme „Reformisanog pravosuđa“, usuđujem da kažem da je početak katastrofalan, pa možda još uvek nije kasno da se na ovakve tendencije u startu obrati pažnja.

       A da me ne biste odmah optužili „da navijam za Miškovića“ – kad je reč o prethodnoj reformi pravosuđa, citiraću i sebe:

       “Nikome nije palo na pamet da, pre nego što se u ovu suludu avanturu krenulo, napravi neke analize – koliko ima nerešenih predmeta iz ranijih godina, koliko godišnje novih predmeta pristiže, koliko se u istom periodu predmeta reši, odnosno mora da se reši, te da na bazi te, u suštini jednostavne računice, izračuna koliko je sudija potrebno.

       A kako je drugačije moglo i da ispadne ako je i dalje, više nego ikad, kadrovska politika mediokriteta na delu. Kadrovi se, uvek iznova, biraju kad god koja partija dodje na vlast. A kad je reč o ovim sadašnjim, najpre su za Ministra pravde bili izabrali nezaobilaznog Dušana Petrovića, kako se priča sivu eminenciju DS-a. On, bio malo pa pobegao, što i nije neka šteta, jer njemu i njegovom imidžu, “bolje stoji” ova sadašnja pozicija – Ministra poljoprivrede.

       Ako je to i razumljivo, nikako ne može biti razumljivo što potom ni krivu ni dužnu tu postaviše mlađanu Snežanu Malović, bez obzira šta i ona sama mislila o sebi, jer onaj ko je zaključio da osoba sa devet godina ukupnog radnog staža, od čega samo šest nakon položenog pravosudnog ispita i to na administrativnim poslovima u Ministarstvu pravde i Tužilaštvu, može da vodi Ministarstvo pravde i da u ovako složenim uslovima iznese reformu pravosuđa koja nikako nije pravno-teoretski već duboko pravno-praktični posao nije mediokritet, jer mediokriteti su srednjaci – on je najobičnija budala.

       Naravno mi ne znamo ko je ovaj poslednje pomenuti, ali držim da to zasigurno nije ovaj srednjoškolski profesor folozofije, jer on i ne zna o čemu se tu radi. Pritom, daleko od toga da ja ove potcenjujem. Jednog od njih sam čak negde u ovoj knjizi i pomenuo kao čoveka koji je u mnogome uticao na formiranje nekih mojih životnih stavova. Biće da je on to prepustio već pomenutom Dušanu Petroviću, a ovaj za izvršioca radova uzeo u to vreme na svim pravnim frontovima nezaobilaznog Boška Ristića, advokata iz Niša, za koga ni tada a ni sada nije  poznato čime je on to zadužio pravnu praksu da ga tako značajna uloga zapadne. O njima – kao pravnik, ne mislim ništa, a to je gore nego da ih za nešto kritikujem. Tom timu je bio potreban neko iz Ministarstva pravde i on je po svemu sudeći bio nađen u liku Slobodana Homena, Državnog sekretara, o kome sam, kao mladom i očigledno nadarenom čoveku, imao mnogo bolje mišljenje pre reforme pravosuđa nego sada. Ako se tom timu doda i samoveleuvažena Nata Mesarović, kao Predsednik Visokog saveta sudstva, kojoj niko nije objasnio da je, po Ustavu, Ustavni sud ipak stariji od nje, onda je jasno što je sve to ispalo ovako kako je ispalo“.   (Odlomak iz moje knjige O OPANČARIMA I OPANCIMA).

DC, 15.10.2013.