Car je go!

8 maja, 2013 u rubrici Kolumne

U svojoj knjizi O OPANČARIMA I OPANCIMA napisao sam i ovo:

„Da na izborima učestvije Emir Beg Nemanja Kusturica, glasao bih za njega. Taj čovek je multidisciplinarno obdaren. O njegovim umetničkim ostvaarenjima svet je rekao svoje – dvostruki pobednik Kanskog festivala, festivala u Veneciji i ko zna čega još, tako da sam ja, bez obzira šta mislim o njegovom Undergroundu, na primer, najmanje pozvan da to komentarišem. U pauzama snimanja i festivala zuji po svetu sa svojim No smoking orkestrom, druži se sa Maradonom, koji za razliku od njegove božije glave ima božiju ruku umesto noge, pa je tako sa njom čak osvojio i jedno svetsko prvenstvo. Na poslednjem Kanskom festivalu je nastupio i kao glumac, pa će sada pokušati da to isto napravi od Maradone, koji će, kako se priča, za uzvrat od njega napraviti i fudbalera, tako naša fudbalska reprezentacija konačno dobiti klasičnog centarfora koji zna da daje golove.

A da je on neprevaziđeni majstor dokaz je Emirat Drvengrad koji je sagradio na jednoj od najlepših lokacija u Srbiji, na Tari, pa se s nestrpljenjem očekuje njegov dalji prodor prema Zlatiboru, čim završi posao u Višegradu sa Andrićem i tamo sagradi Kamengrad. U međuvremenu – Zlatibore pitaj Taru o čemu se tu radi.

Emirat Drvengrad je nastao slučajno. Najpre se Emiru dopala pomenuta lokacija, pa je tu početkom dvehiljaditih sagradio vikend kuću za sebe i porodicu. Nije poznato da li je imao nekih problema sa dobijanjem građevinske dozvole i ostalih papira, a pošto je u to vreme, kako zlobnici pričaju, bio fasciniran ne samo Miloševićem, čiji je lik i delo posebno cenio, već i sa njegovom suprugom, srpsakom Ledi Magbet, ispalo je da tu nije bilo nikakvih problema. Po svemu sudeći, tu je, uz viski, pao i dogovor da Emir postane Nemanja.

Bilo kako bilo, Nemanja je u svojoj vikendici na Mokroj Gori shvatio da je život lep, pa je došao na ideju da o tome snimi i istoimeni film. A kako za snimanje takvog filma trebaju i lepe kulise, razume se drvene, obratio se svom novom drugu Voji Koštunici (Milošević je već bio opravdano odsutan) koji mu je to sredio. Ovog puta je bio fasciniran Vojinom pričom o sovama, pa je za uzvrat obećao da će mu snimiti i film – Such a lovely creatures. Film, onaj o lepotama života, bio i prošao, kulise ostale, greota da se ruše, i tako po legendi nastade Drvengrad. Videli to okolni seljaci, meštani – i njima se to dopalo, pa došli na ideju da i oni tu nešto izgrade na svom zemljištu. Oni na komšijskom Zlatiboru se obogatiše, gradi se na sve strane, ne smeta im što Zlatibor nije nacionalni park. Što su oni gori od njih! E to se već nije dopalo Emiru Nemanji, pa je preko Voje izdejstvovao da ta lokacija, u interesu zaštite životne sredine, bude i dalje zaštićena od bilo kakve gradnje, kao eko zona. I taj, za naciju veoma važan zadatak, morao je da prihvati pomenuti Emir Nemanja, lično, pa je on, kao dokazano sposoban čovek i taj zadatak uspešno obavio – osnovao je posebnu emiratsku policiju, zvanu Rendžeri, koja je uspela da spreči sve nečasne pokušaje seljaka da na svom zemljištu nešto sagrade. U znak solidarnosti i on je prestao dalje da gradi sem započetog i onog najneophodnijeg za život jednog etno sela – hotel, restoran, bioskopska sala, crkva i slični komunalni objekti. Naravno, propisi su morali da se poštuju, pa je sve moralo da bude građeno od eko drveta. Ni zapadno-kapitalistička pića nisu u tim objektima smela da se toče – sve je moralo da bude domaće, rakija, vino, sokovi …. O hrani da ne govorimo. A kako sve to košta, na ulazu u selo je podignut i eko most, gde je naplaćivana mostarina čak i za one namernike koji su samo hteli da vide to čudo neviđeno – i da se u crkvi prekrste, a ne i da uživaju u čarima koje ovo eko selo pruža. Jedino je za njegove goste bilo sve besplatno. A kad dođu poznati rokeri Voja i Matija (on je i svoju ulicu dobio), njima je čak svirao i poznati orkestar Zabranjeno pušenje. Nisu zaboravljeni ni lokalni meštani. Njima, u znak zahvalnosti, to nije bilo uskraćeno i mogli su da ga puše do mile volje. A ako bi im od toga pozlilo, tu je uvek bio na raspolaganju poznati Dr. Nele Karajlić, zvani hadžija (u daljem tekstu skraćeno: Dr-hadžija) za koga se i onako ne zna šta bi, sem pušenja, drugo radio.

A koje bi to eko selo bilo, koje kod tako prekrasnih predela ne bi imalo i svoj ski resort, pa je i to sagrađeno. Ni potonji poštovalac njegovog lika i dela, Boris Tadić, nije se tome protivio. Investicija nije bila velika – jedino je radi izgradnje ski staze i uspinjače u ovom poznatom eko selu, raskrčeno par stotina hektara šume.

Izgrađen je i heliodrom koji koriste Emir i njegova raja. Za sada to zadovoljava njihove potrebe, međutim već je jasno da kad se otvori Kamengrad u Višegradu to neće biti dovoljno, pa se ispituje teren za izgradnju modernog aerodroma za sletanje klasičnih aviona do 450 putnika. Sletanje aviona tipa Er bus, za sada nije predviđeno, da se ne bi narušila eko zona. 

Ko tako fleksibilnog i spopsobnog čoveka ne bi poželeo za Predsednika! To je čovek koji je uspeo da fascinira sve srpske vladare – od Miloševića do Tadića i Dodika, koga vole na istoku,  nagrađuju na zapadu, čovek za sve prilike i neprilike, tako da je moje oduševljenje njime  kompletno.

I na kraju jedno nagradno pitanje – Kad bi vam neko ponudio pola Jahorine, da li biste prihvatili da promenite veru i postanete Mujo ili Haso iz onih viceva o „glupim“ Bosancima?“

Ja to rekoh, pa ostadoh živ – za sada!

Ovih dana, Emir je mnogo ljut. Na zaprepašćenje njegovih bezpogovornih obožavalaca – kako kaže, napadaju ga sa svih strana. Počev od DRI (Državna revizorska inspekcija), pa preko ništa bolje štampe, do zavidnih kritičara njegovog lika i dela, među kojima su posebno opasni oni koji navodno poštuju njegova filmska dela, ali im se njegov lik i ostala dela ne dopadaju, pa idu okolo i viču – Car je go!

Zbog svega pomenutog Emir se povlači iz javnosti – neće da govori sa takvima. Ispravno – sećam se, kad sam bio mali, naljutiš se na nekoga i ne govoriš sa njim, sve dok se ne popravi! A šta je to Emira toliko naljutilo?

Pre neki dan pročitah u novinama da je u sklopu kadrovskog kompletiranja i popunjavanja neophodnih radnih mesta koju nova vlast u državnoj upravi vrši, izvesni glumac Rastko Janković – koji to više nije, koji je u ranoj mladosti, kao pop pevač – koji ni to više nije, poznat po kultnim stihovima iz svoje kompozicije „Biću Tata“, postavljen za savetnika u Ministarstvu za dijasporu – što sada jeste! Mašala! Pravo u savetnike! Zaboravio sam da pomenem. Predmetni savetnik je pristalica SNS-a, a istakao se u prethodnoj izbornoj kampanji tako što je na skupovima te stranke pevao pesmu „Samo najbolji idu napred“.

E sad, pitaćete, kakve veze ima proslavljeni režisar svetskog kalibra sa tim anonimnim glumcem i pevačem, a sada respektabilnim – po funkciji koju obavlja, političarem. I ima i nema! Najpre po pevanju – i Kusturica je pevao raznim vlastima, ali za ove sadašnje nije pronašao odgovarajuću pesmu, što je kod pomenutog Rastka Jankovića obrnut slučaj.

A sličnost je u onoj prethodno pomenutoj pesmi „Biću Tata“, čiji ključni stihovi glase:

„A ja sam lud,

lud što ono guram svud

i dok se tako sladim

ja zaboravim da vadim ……

Biću tata,

panika me hvata,

tata iz nehata“.

Problem je dakle u tome što se ni kod Rastkove dece ni kod Emirove nekretnine na Tari ne zna ko im je tata.

Prema podacima Agencije za privredne registre postoji registrovano Društvo s ograničenom odgovornošću PARK PRIRODE, Mokra gora, čiji je osnivač i stopostotni vlasnik Vlada Republike Srbije, a zakonski zastupnik, direktor Emir Kusturica. Drugih sličnih firmi nema ni pod odrednicama Mećavnik, Drvengrad i slično.

Poslovanje i rad privrednih društava, prava i obaveze direktora, odnosi direktora i vlasnika regulisani su propisima – svuda u svetu, pa i kod nas. Uzgred, naš Zakon o privrednim društvima, po pitanjima koja su gore pomenuta, ne razlikuje se od opšte prihvaćenih rešenja koja se danas sreću i u ostalim delovima sveta.

Pa šta je to onda što je Emira toliko naljutilo? Navodi ulaganja koja je izvršio u taj projekat – cifre fascinantne i za svako poštovanje. Za razliku od države kao vlasnika, koja se u tome nije mnogo pretrgla. U svakom slučaju nije za poređenje. Tu mi već, nešto nije jasno – vlasnikovo je  da ulaže, a direktorovo da time rukovodi u ime i za račun vlasnika – a ne obrnuto! A ako je direktor ulagao nešto mimo pomenutih relacija, onda se to reguliše posebnim ugovorima – kreditnim i sličnim. Ni u kom slučaju onaj ko nije vlasnik ne može na osnovu takvih ulaganja da postane vlasnik – automatski. Može, ali opet na bazi posebnih ugovornih aranžmana, po kojima on umesto prethodnog vlasnika postaje novi vlasnik – u celini, ili u određenom procentu. Sve je to propraćeno i posebnim računovodstvenim propisima, koji takođe moraju da budu ispoštovani, a koji su zasnovani na međunarodnim računovodstvenim standardima. U protivnom nastaje prekršaj ili njegov teži oblik – privredni prestup. Kad su u pitanju privredna društva uz zaprećenu kaznu za firmu, uvek ide i kazna za odgovorno lice u firmi, a to je njen zakonski zastupnik ili direktor.

Koliko je poznato, to što se Kusturici stavlja na teret je tretirano kao privredni prestup, bez obzira što Kusturica to u brojnim intervjujima, pre najavljenog povlačenja iz javnog života, naziva prekršajem. Ne mora mu se ovo terminološko nerazlikovanje pojmova uzeti za zlo, ali preuzimanje funkcije direktora, bez poznavanja osnovnih pojmova i rizika koje to nosi, može da škodi – ignorantia iuris nocet, rekli su još stari Rimljani.

Profesionalac sam u toj oblasti pa mi ne pada na pamet da komentarišem slučaj čije činjenično stanje ne znam. A ovo što činim je upravo suprotno od toga – pokušavam da objasnim da ovo što na ovakav način Kusturica izjavljuje u intervjuima onima koji o tome pišu, a još manje se od njega u to razumeju, može samo da zbunjuje one koji to potom čitaju.

A kad je reč o produktu koji iz toga izađe – Kad budem malo mrtav, pobeći ću im sa jelovnika!, ne dopada mi se. Ko je tu kome pomagao (iz one priče o spačeku) u oblikovanju ove stilske figure – Kusturica novinaru ili novinar Kusturici, nije ni bitno. Bitnije je šta u tome piše, a tu Kusturica kaže: Ja sam za razliku od nevernog Tome, stvarno novac koji je zarađen na filmu i muzici vratio i filmu i muzici. Sve piše na papiru.“

Nesporna je svekolika vrednost onoga što je Kusturica izgradio u parku prirode Mokra gora. Pare su bile njegove – „piše na papiru“, ali je Mokra gora ipak državna. Meni se čini da je Kusturica, kao i nesretni Rastko sa početka ove priče, pravio dete tuđoj ženi, što ne mora da bude loše! I Tito je to radio, pa je čitavog života živeo ko car. Najmanje se pritom interesovao za imovinsko pravne odnose i vlasništvo, jer sve je za života bilo njegovo. A kad bude „malo mrtav“, ostaće na jelovniku nešto i za prestolonaslednike – postoje papiri.

DC, 02.05.2013.