Da ga malo ne preterujete?

31 oktobra, 2017 u rubrici Opančarski dnevnik

Gledao sam novu tv seriju na RTS 1, Senke na Balkanu – obe epizode. Radnja serije – Srbija, krajem dvadesetih godina prošlog veka. A od radnji, svašta: ubistva, narkomanija, prostitucija, pederi … kad je o ubistvima reč, ne pravi se pitanje – revolver, nož sablja … jedna odsečena glava pada među razigrane igrače na plesnom podijumu, narko poslovi cvetaju – ljuta borba između turskih i makedonskih narko klanova, a njihovi lideri opasni – jednog od njih (ne čuh od kojih je – ton nije baš neki) dok u sred bela dana kreše izvesnu osobu u haustoru zgrade, obaveštava doušnik o nečem važnom, ovaj besan prekida radnju (objekat čeka i dalje u stavu rady to gou – vratiće se ovaj) a taj besno popravlja opremu, vadi pištolj i kreće ka mestu izvršenja – bure sa vodom tu na licu mesta, pomagači privode osumnjičenog, gnjuraju mu glavu u vodu, prilazi kresač ispaljuje u njega metak iz revolvera i vraća se da dovrši započeto. Prostitucija na sred ulice, a tu se kuva i paprikaš za obližnju kafanu – Jatagan mala (to ti je negde oko današnje Autokomande) – ‘Ajde inspektore, znaš da jebeš po tri sata, a sad nemaš vremena! A inspektori – onaj glavni, pije a nije pijan, sav razbarušen u dugom prljavom mantilu – bio jedan takav u jednoj stranoj seriji, al’ sam mu zaboravio ime, ne jebe učenog pomoćnika – karirani mantil, leptir mašna, kog su mu dodelili, ni tri posto … sve rešava sam (igra ga glavni lik ovog projekta – Dragan Bjelogrlić lično), ima svoje metode … i sve rešava.

Nisam od onih mlađih od dvanaest godina, nisam ni puritanac, znam i da opsujem, ‘al što je mnogo, mnogo je. Moji roditelji koji su u to doba bili u cvetu mladosti ništa mi ni nalik o tim vremenima nisu pričali, a iz njihovih povremenih reakcija pre bih rekao da su imali negativno poređenje sa onim što je dolazilo posle. Uostalom, isti reditelj je tu nedavno bio autor i tople nostalgične priče iz istog vremena – Montevideo, bog te video! Kojem Bjelogrliću sad da verujem?

A komentari fantastični! Ne sećam se da sam ikad naišao na takve! Pa jesam li ja toliko zatucan, da ništa od toga ne razumem. Da takvih komentara nije bilo, verovatno ovo ne bih ni pisao.

Producent, RTS egzaltiran – na neviđeno, kažu, naručio nastavak serijala iako sve epizode prvog dela još nisu ni snimljene.

Hrvati odbili da kupe seriju iako jednu od glavnih uloga igra njihov glumac. Budale! Da sam na njihovom mestu, kupio bih to a da ne pitam šta košta – da imaju dokument kao dokaz o tome ko su Srbi i njihovi preci.

* * *

Drugi slučaj – Herta Mler, dobitnica Nobelove nagrade za književnost, glavni gost nedavno održanog sajma knjiga u Beogradu. Nisam poznavalac spisateljskog opusa Herte Miler, ali ako su njena spisteljska dela refleksija njenih političkih stavova iz bliže i dalje evropske istorije, uključujući i Nemačku, onda je najblaže reći da je u pitanju kontroverzna ličnost.

Mogao bih ja da se složim sa većinom stavova  Nataše Mićič (ko to beše – nismo je odavno ni čuli ni videli, evo sve do ove prilike) iz teksta „Kako smo se pretvorili u palanku koja je jedva dočekala da baci kamen na nobelovku” (portal Autonomija, 27.10.2017. ) u delu koji se odnosi na nacionalnu politiku koju smo vodili devedesetih godina prošlog veka od strane istih onih koji su i danas na vlasti, ali ne može se olako preći preko iritirajućih stavova Herte Miler, ćerke nemačkog esesovca iz Drugog svetskog rata – Čitava generacija Nemaca je učestvovala u tom ratu, pa eto i on, kaže ćerka, o opravdanosti bombardovanja Srbije od strane udružene NATO alijanse prema auditorijumu koji je došao da sluša njen razgovor sa našim književnikom i prevodiocem Ivanom Ivanjijem i nemačkim piscem Mihaelom Martensom. Nisu taj auditorijum činili neuki ljudi – oni drugi su otišli da gledaju rijaliti programe kojih je u ovoj zemlji u izobilju, da bi uvažena gošća onako prkosno ignorisala glasna negodovanja publike, ignorišući čak i pitanja svojih sagovornika – Martens o njenim javno izrečenim stavovima da je nasilje potpuno legitimno rešenje u političkim konfliktima, ili Ivana Ivanjija koji je  imajući u vidu tragediju koju su on i članovi njegove naajuže porodice pretrpeli od nacista za vreme Drugog svetskog rata, krajnje dostojanstveno pita da li je obaveštena da Milošević nije skinut sa vlasti nakon bombardovanja Srbije – ostavljen je tu gde je pre bombardovanja i bio pa samim tim i motivi bombardovanja postaju krajnje problematični, već kasnije, nakon krađe izbora, putem organizovanog revolta građana Srbije, ili kad je obaveštava da je on u današnjoj nemačkoj demkratiji sedam puta govorio na tamošnjoj televiziji, ali samo posle 22 časa, jer je takva bila odluka glavnih urednika, te da to nešto govori o slobodama na Zapadu.

Onaj ko je pozvao Hertu Miler i namenio joj ulogu glavne gošće na godišnjem sajmu knjiga u Beogradu, morao je znati za takve stavove Herte Miler, pa je za pretpostaviti da i on kao i Nataša Mićić misli da oni i takvi, za razliku od nas drugih, raspolažu viškom pameti, odnosno da smo mi glupi pa je potrebno da nas ona prosvetli. Živo bi me interesovalo šta o postojećoj španskoj krizi misle Herta Miler i Nataša Mićić, te koga u ovoj situaciji bombardovati – Španiju ili Kataloniju.

Šta reći sem pomenuti onaj vic kad su pitali Muju da li bi želeo da bude glup ili lep – Glup odgovori Mujo iz mesta, lepota je prolazna. Za neupućene – kad se pojavila na srpskoj političkoj sceni, Nataša Mićić je bila lepa žena.

* * *

U sećanju su i nedavne polemike oko usvajanja krajnje diskutabilnog i nerazumljivog rešenja za spomenik Zoranu Đinđiću, kojom prilikom nam je član žirija Biljana Srbljanović održala golemu povesnu lekciju preko Peščanika koja se svodi na ono što jedan od mnogobrojnih kritičara takvih stavova reče na fejs buku – ko vas jebe, glupi ste vi da to shvatite.

Dragiša Čolić, 30.10.2017.