“Da li je čežnja moja od njegove jača …”

30 novembra, 2016 u rubrici Opančarski dnevnik

       Sva je prilika da je Nebojša Krstić bio inspirisan ovim stihovima Desanke Maksimović dok je pisao svoju kolumnu u jučeraašnjem broju Blica pod naslovom Zaštitnici Zaštitnika, jer kako drugačije  razumeti njegovu početnu tezu da, pišući o peticiji kojom 100 javnih ličnosti traži da se Saša Janković kandiduje za Predsednika, ustvrdi da “sve peticije imaju neku svoju pritajenu erotiku”.  Ne, nije problem u tome što Nebojša Krstić nije ušao na spisak pomenutih 100 javnih ličnosti, jer on tu odavno i ne pripada. Problem je  tome što njegovu tihu čežnju onaj kome je namenjena ne primećuje. But, Don’t Cry, jer sreća je lepa samo dok se čeka, što bi rekla Desanka.

       No, da se vratimo na ono što bivši propali savetnik, bivšeg propalog Predsednika, a sadašnji vaskoliki analitičar bez portfelja svih političkih i nepolitičkih događaja u zemlji (u daljem tekstu: Analitičar bez portfelja) zamera Saši Jankoviću i onima koji ga pomenutom peticijom podržavaju. Ovima koji ga podržavaju zamera što su u obrazloženju naveli da živimo u duboko podeljenom društvu i da je Saša Janković čovek koji ima integritet i profesionalne rezultate u zaštiti ljudskih i građanskih prava koji može da otvori diijalog o teškim temama na način da se niko ne postidi, pa kaže: Nema u tom apelu ni politike ni strateškog kursa za rešavanje konkretnih problema sa kojima se zemlja suočava, da bi potom, nabrajajući stvari kojima Predsednik treba da se bavi, poentirao pitanjem – čime je to Saša Janković ubedio potpisnike apela da je on čovek koji će te probleme da reši. Ispada, prema ovom analitičaru bez portfelja, da se Predsednikom postaje ako si već imao određena iskustva na tim poslovima, što bi, primenjeno na našu političku scenu, značilo da bi najbolje bilo da to i dalje bude Nikolić, ili još bolje – on i Tadić, i to u tandemu. Kada bi to bili kriterijumi, siroti Tramp nikada ne bi mogao postati predsednikom Amerike, jer se tim poslovima nikada nije bavio.

       Opradavajući tu svoju tezu, Analitičar bez portfelja ne može da se seti više od tri slučaja u kojima se Saša Janković eksponirao, pa tu navodi slučaj “prebijanja” Vučićevog brata, slučaj Savamala i slučaj Zukorlić, propuštajući da primeti da je za eksponiranje u svakom od ovih slučaja trebalo “imati muda”, što je u ovoj zemlji, kada su državne institucije u pitanju, a Zaštitnik građana u njih spada, postala nezamisliva pojava, te da bi Zaštitnikovo eksponiranje u svakom od ovih slučaja, samom za sebe, bio dovoljan razlog da ga preporuči za funkciju Predsednika.

       Dosta je do sada toga rečeno o slučaju Vučićevog brata i Savamale, pa ne bih više o tome. Interesantno je gledanje Analitičara bez portfelja u najnovijem od tih slučaja – slučaju “Zukorlić. U pitanju je, po njemu, mudra politička odluka, čije bezbednosne aspekte običan građanin – on naravno tu ne spada, i ne mora da razume, a Saša Janković, u tom slučaju, svojom “basterkitonovskom demagogijom” izaziva vraga. I tu dolazimo do jedne opasne teze koju Analitičar bez portfelja zastupa – bezakonje je dozvoljeno zbog mira u kući! Prevedeno na ovo o čemu pričamo, mir u kući trebao bi da se zasniva na zakonitosti, a ne da se mir u kući brani nezakonitošću. Saša Janković se zalaže za ono prvo.

       Teza koju brani Analitičar bez portfelja je u suštini jako opasna, naročito ako bezakonje potiče od nosilaca javnih funkcija. Čitav projekat borbe protiv bespravne izgradnje pada u vodu ako zbog mira u kući nećete da porušite bespravno podignute objekte porodice Nikolić na mestu gde je svaka gradnja zabranjena, jer – ako može Predsednik, mogu i ja! Sistem obrazovanja je ruiniran a time i kompletan sistem vrednosti, ako dozvolite poplavu javnih funkcionera sa problematičnim instant diplomama – ako mogu oni, mogu i ja! Slučaj Zukorlić je te vrste – ako može muftija, mogu i ja, a do čega takva “mudra” odluka može da odvede, analitičar bez portfelja ne razmišlja, ne zato što spada u “obične građane koji to ne moraju da shvate”, već u nadi da će onaj kome je to namenjeno to i da primeti, “… jer sreća je lepa samo dok se čeka. Dok od sebe samo nagoveštaj da.” Počeli smo sa Desankom, pa sa njom i da završimo.

Dragiša Čolić, 30.11.2016.