KAKO JE POČELO – KO JE OVDE LUD? (odlomci iz knjige O OPANČARIMA I OPANCIMA) – Nastavak 44

6 maja, 2014 u rubrici O opančarima i opancima

Tako sam ja to doživeo. Ma koliko se trudio da budem objektivan, možda je bilo i obrnuto. Možda je ono kod predsednika bilo lepo, a ispred Skupštine nije. Da vidimo šta o tome kaže anketa „Blica“. Naslov: „Ovde vredi još jedino košarka“. Podnaslov:  Dočeke ne podnosim, jer su staromodni i komunistički.

       „Ma kakav doček! Ta ideja me ne privlači! Ne mogu da shvatim ovaj narod, koji, kad se radi o mnogo važnijim pitanjima, nema snage da izađe  na ulice i da se pobuni, a zbog košarkaša izlazi odmah. Za te uspehe se vezuju socijalisti koji prigrabe svu slavu, a to mi je odvratno. To se vidi i po Miloševićevom prijemu, koji tako skuplja političke poene i promoviše ideju jugoslovenstva. Nema šanse da se palim na tu ideju. Ipak, naši momci su ‘kul’ i ja iz sveg srca pozdravljam njihovu pobedu“, kaže Srđan, student treće godine istorije.

       Tridesetogodišnji K.D., prodavac novina, bio je na dočeku, jer smatra da je košarka jedino što vredi u ovoj državi, kao i da je red da košarkaše primi predsednik države. Po njemu, Milošević je trebalo i da ide u Atinu, da bodri naše igrače. Sam doček bio je starinski, komunistički, bez žive muzike i isti kao prethodnih godina. Potrebna je mnogo bolja organizacija, smatra K.D.

       Nikola, srednjoškolac iz Beograda, kaže da je išao na doček, iako nije trebalo da bude tamo. „Loše je organizovano. Košarkaši su bili sa nama samo pet minuta. Mnogo više su pričali sa predsednikom. Nas je bilo 100.000, a on je samo jedan. Ali, valjda je bio red da odu i kod njega. Morali su. Takva nam je država.“

       Dvadesetšestogodišnja pravnica Katarina, iako je pratila prvenstvo i vatreno navijala „iz principa“ nije išla na doček. „Ni na kakve skupove, koje organizuju komunisti, ne idem. To su seljačke priredbe sa pesmama ‘oj, ha, ha’. Prijem kod Miloševića bio je licemeran u ovoj situaciji. Niko od košarkaša ne voli Miloševića, a tamo su se ‘lizali’ sa njim. Doduše, u svakom režimu bi ih tako dočekali, samo što ja ne volim ovaj režim.“

       Odlazak košarkaša kod Miloševića ne razume ni Veselin Stanišić, službenik, smatrajući da „politika i sport nemaju nikakve veze“.

       Maša, učenica iz Beograda, misli da je predsednik trebalo da izađe i javno pozdravi igrače, „ali ne sme, jer se plaši atentata“.

       „Prijem kod predsednika je bio katastrofa. Sve je bilo zategnuto, u onoj prostoriji sve odzvanja, onaj govor je bio užas. Nije bila opuštena atmosfera kako bi trebalo da bude“, smatra Marko, student farmacije.

       Najdirektniji je Mirko Lazović, student Teološkog fakulteta, koji nije išao na doček, jer nije bio u Beogradu, a o prijemu kod predsednika, kaže za „Blic“: „Ne znam šta će oni kod Miloševića. Zbog ličnosti kakva je Milošević, ja, da sam na njihovom mestu, ne bih išao kod njega. Bilo bi me blam.  Bilo bi O.K. da niko nije otišao, a pojedinačno bi verovatno prouzrokovalo neke kazne. Milošević bi hteo da bude faca, da ga vide kamere i slično, a ne verujem da je gledao utakmice.“

       Bravo Mirko, evo i ja se imenom i prezimenom potpisujem na ono što si rekao. Možda je i to za početak nešto. Verovatno si u pravu i da bi to prouzrokovalo neke pojedinačne kazne. Ne verujem da bi bili kažnjeni košarkaši neigranjem za reprezentaciju – prihvatili bi ih Grci, odmah. Možda bi pao ministar za sport i omladinu zato što nije bio uključen u pripreme reprezentacije i politički radio sa njima, što možda ne bi bilo ni loše. Na njegovo mesto mogao bi doći neki Mirko Lazović, omladinac, za resor omladine i neki, makar i bivši Bodiroga ili Rebrača, za resor sporta.

Nastaviće se …