KAKO JE POČELO – KO JE OVDE LUD? (odlomci iz knjige O OPANČARIMA I OPANCIMA) – Nastavak 51

13 maja, 2014 u rubrici O opančarima i opancima

…Večernje igranke u „Avali“ su bile poznate. Imali smo i svoj improvizovani bend koji su činili: Pera Pacov, harmonika (a znao je i da peva) i Ljupče, gitara, a ostali, ko šta zna. Ja sam bio zadužen za bubnjeve, drvene kutlače i kutije od razne ambalaže koje bi mi se za tu svrhu učinile pogodnim. Tuš, kad treba nešto posebno da se najavi – poklopac od već pominjanih kutija žutog sira. Kolone mladih hitale su uveče na igranke u „Avalu“. Kad je gužva, otvaraju se i spavaonice. Tu se radilo po „sekcijama“. Najposećenija je bila sekcija koju je sprovodio Ljupče sa svojom gitarom. Ljupče je bio najveći šmeker koga je Kopaonik ikad video. Poseban specijalitet mu je bio da nenadano odloži gitaru, „zaplače se“ i izleti iz sobe, a sluđene ribe potrče za njim – teše ga, pitaju šta mu se desilo, a on ćuti i ne želi ništa priča. Pričalo se potom da je Ljupče preživeo neku nesrećnu ljubav, koju pokušava da zaboravi, ali, eto, to je jače, pa ponekad provali iz njega. Pokušavali su mnogi da od njegovog rođenog brata, Brace , koji je, uzgred rečeno, likom bio mnogo lepši od njega, da saznaju šta je u pitanju, a Braca bi im nonšalantno odgovarao – pusti kretena, folira se, to su njegovi štosovi. On je bio sušta suprotnost Ljupčetu. Od kako se pojavio u „Avali“, držao se sve vreme za ruke sa svojom Mirom. Jednom  prilikom, posle dosta godina, sreo sam ga u gradu. Pitao sam ga, naravno, i za Ljupčeta. Nasmejao se i rekao: „Ljupče ko Ljupče. Sreo je pre par godina na moru jednu ženu i otišao sa njom za Australiju. Javi se ponekad, kaže da je dobro.“

       Bilo je tamo i dece „iz boljih kuća“. Na primer, poznati beogradski lepotan Stevica Marinković, koji se kasnije oženio glumicom Bebom Lončar, sa svojom mlađom sestrom Gocom. Goca je bila preslatka i luckasta. Zatrči se tako, sedne preko puta tebe i kaže: „Je l’ mogu malo da te gledam u oči.“ Kad naiđe Steva i drekne: „Goco“, ona se zakikoće i pobegne. Nije imao potrebe brat da je čuva. Ona je svima nama bila mlađa sestra. Taman posle da je neko takne. I za nju sam kasnije čuo da je otišla za Australiju.

       Moj specijalitet je bio čitanje stihova – Lorka, Tagore ….. Još ako uspem da „navatam“ Ljupčeta da me prati na gitari, ugođaj je bio kompletan.

       Sećam se, jednom prilikom sretnem na aerodromu Nenu Matića. Kažem mu da idem u Frankfurt na službeni put. „Pokušaj da tamo nađeš Prcu“, kaže mi, „čujem da je postao poznati doktor-ginekolog.“ „Gde da ga nađem, znaš koliki je to grad.“ Pričam to, kad sam stigao, kao zgodu s puta, kad me Lidija, sektretarica direktora, koja je tamo stalno živela, upita: „Kako se zove taj doktor? “  „Dušan Crnomut“, kažem joj. Ona me pogleda i reče: „Njega zna ceo Frankfurt! On ovde ima jednu od najpoznatijih ginekoloških klinika. Hoćete li da vam ga pozovem?“ „Da, svakako“, kažem joj. I okrenu ona neki broj, čuo sam kad reče: „Her Crnomut“, a nakon toga, „doktore, ovde je jedan vaš prijatelj, hoće da vas čuje.“ Uzmem slušalicu: „Prco, jesi l’ to ti?“ „Ko je tamo“, čujem malo suzdržano pitanje s druge strane žice. Kad je čuo, razderao se: „Gile, bog te jebō, gde si, nisam te video sto godina, otkud ti ovde?“ „Eto, došao sam na službeni put.“ „Uzimaj taksi i dolazi kod mene.“ „Ne mogu, Prco, došao sam samo na jedan dan.“ „Ma, zajebi“, kaže, „ako ti ne možeš, eto mene tamo, daj mi adresu.“ I ne prođe dugo, eto ti njega. Malo se ugojio, oćelavio, ali to je on. Seli smo u direktorovu kancelariju, sekretarica nam je dala bocu neotvorenog „Remi Martena“. Kad je naišao Sloba Šarenac, direktor „Ineksove“ firme u Frankfurtu, boca je bila pri dnu. Malo je posedeo s nama i otišao: „Sedite vi tu, ja ću sesti u drugu kancelariju.“ Pitam ga, kako si, s kim si, imaš li porodicu. Šta čovek da pita posle toliko vremena. „Imam“, kaže, „sa Vanom sam u braku, nismo se od Kopaonika ni razdvajali. Imamo dva sina – dobri su momci. Vana je takođe završila medicinu, to znaš. Radi i ona dobro. Ona ima svoju kliniku za estetsku hirurgiju.“ Reče to onako nonšalantno, kao da radi u Zavodu za socijalno osiguranje.  „Lepo, čujem da i tebi ide dobro, da imaš svoju kliniku.“ „Preteruju“, kaže, „nas trojica smo vlasnici. Ja sam zadužen za donji trap, ženski – znaš da sam to uvek voleo.“

       Kaže mi posle Sloba: „Ko da vas dira, ne samo da ste se raspričali, sve mi je to bilo normalno, niste se toliko dugo videli, ali zašto taj čovek i plače. To mi nije jasno.“ „Slobo“, kažem mu, „setili smo se Kopaonika.“

       Ja sam još tada valjda ispoljavao nekakve liderske osobine, pa su me izabrali za tehničkog rukovodioca Smučarskog kluba „Avala“, tehniko, što bi rekli. Godine1962, poslednje pred moj završetak studija i odlazak u vojsku, zarekli smo se i osvojili ekipno prvenstvo Srbije u skijanju. Svi smo vozili sve, samo da osvojimo što više bodova. Ja sam trčao na 10 i 15 kilometara , trčao štafetu 4×10 kilometara, skakao (bila je jedna manja skakaonica ispod „Vile nad sunčanom dolinom”) za prvak Srbije u trci na 10 kilometara. Jednom, i nisam hteo više – da ne kvarim ocenu.

       Uzgred, setih se još jednog vica.

Oženio se čovek i ujutru, posle prve bračne noći, primeti da žena nešto zapisuje. „Šta to pišeš“, upita je. „Ništa, ocenjujem kakav si bio“, odgovori ona. „I, šta kažeš? Koja je ocena?“ „Trojka“, reče žena, „moraš malo više da se potrudiš.“ Čovek, sledeći put navali iz sve snage, dade sve od sebe. „Šta kažeš“, jedva uspe da prozbori. „Koja je sad oceana?“  „Pa“, reče žena, „bio si u svakom slučaju bolji, ali nije to još uvek ono pravo – jedna mršava četvorka, moraš još da radiš na sebi.“ Čovek, šta će. Krene da vežba – teretana, visinske pripreme …. Sledeći put, žena mu zadovoljno reče i pre nego što je išta pitao: „To je to. Bio si odličan – čista petica!“ Prođe neko vreme, čovek se opustio. Više ne prilazi ženi. Ona poče da se meškolji: „Dragi, hoćemo li da ponovimo onu partiju od pre desetak dana?“ A on joj odgovori: „Nisam lud da kvarim ocenu!“

Nastaviće se …