KAKO JE POČELO – KO JE OVDE LUD? (odlomci iz knjige O OPANČARIMA I OPANCIMA) – Nastavak 54

16 maja, 2014 u rubrici O opančarima i opancima

       Drugi gaf koji sam napravio, a koji je uticao na nastavak moje veslačke karijere, desio se slučajno. Poveli su nas na veslanje, što sam ja jedva dočekao. Kuteri –nalik na galije, sa 12 veslača, po šest sa svake strane. Ja, koji sam veslao u „glatkim“ lakim čamcima specijalne izrade, gde se čitava veslačka mudrost sastoji u sinhronizaciji pokreta svih veslača, pa tek onda dodavanje snage na to, izašao sam iz te veslačke seanse „odbijenih bubrega“, što oni koji se iole razumeju u veslanje znaju šta znači – ti zaveslaš i kreneš leđima unazad, a tu te sačeka onaj iza tebe što je krenuo obratno pa ti dršku od vesla nabije u leđa. Odmah ja tu, na licu mesta, donesem odluku – neće mene ovo veslanje više videti, i u skladu s tim obratim se kasnije svom komandiru, gore pomenutom Stanku Šebeniku : „Druže komandire, meni ovo ne ide. Ne znam ja da veslam.“ On me pogleda i kaže. „Znao sam, od vas žabara nema vajde.“  Voleli su Dalmatinci to da nam kažu. „Ne moraš više da veslaš.“ I tako se to završilo.

       Prvi proboj iz takvog statusa desio se na času MPV – moralno-političkog vaspitanja. Bilo je to u vreme prve prorade čuvenih amandmana na Ustav Jugoslavije i naravno to je bio šlager te nastave. A predavač je bio jedan brka, stariji vodnik prve klase. I tako Brka predaje o Ustavu, svašta lupeta, a za katedrom sedi i drug Borščak, poručnik bojnog broda, zadužen u celom bataljonu za MPV. Vreme lepo, ja odlutao – kako li je sad onima na Savi, kad me Brka provali da ne pazim na času.  „Ponovi“, dreknu on. Ja, naravno, nisam znao da ponovim to što je on pričao, ali sam rekao ono što sam o tome znao, a ne tako davno sam ustavno pravo učio iz debelih knjiga. To se Brki nije dopalo i reče mi da on to nije tako rekao, a ja mu odgovorim da znam šta je on rekao, ali da to nije tako nego ovako kako ja kažem, što je bila nečuvena drskost za koju sam na licu mesta bio kažnjen sa tri smene požarstva, što je značilo da moraš uveče da oribaš hodnik dužine jedno sto metara.

       Po završetku časa, pozove me i pomenuti oficir odgovoran za MPV da dođem u njegovu kancelariju, a važio je za zmiju od čoveka – tako se pričalo. Kuku meni, šta li će tek ovaj sad da mi radi. Odem ja kod njega, uredno vojnički pozdravim, lomim kapu u rukama, kad mi on sasvim normalno reče: „Sedi!“ Da skratim priču, pita on mene: Je l’ se ti razumeš u ovo što ovaj vodnik predaje? “  „Pa, razumem se, polagao sam to.“ Na to mi on sasvim mirno reče: „Od sada ćeš ti to da predaješ, a mogao bi da preuzmeš i jutarnje informacije, što je u vojsci obavezna praksa. Svakog jutra vojska mora u najkraćem da bude upoznata šta se prethodnog dana desilo u zemlji i svetu, što dalje znači da, kad ti se ne ide na redovno zanimanje, ti možeš da kažeš da moraš da se pripremiš za informacije, da odeš u čitaonicu i čitaš novine.“ A pošto mi je ovaj novi status odgovarao, i pošto sam se tu očigledno snašao, krenuo sam sa tumačenjima Ustavnih amandmana u celom Pulskom garnizonu, a slušaoci su bili ne samo vojnici, već i oficiri, čak i oni najviši. I tako ja za relativno kratko vreme, umesto noćne more za mog komandira Stanka Šebenika, postanem njegova glavna zvezda. Od njega su svi tražili da im pošalje onog mornara što predaje Ustav, tako da je to značilo i da sam praktično prestao da budem običan vojnik ……..

Nastaviće se …