KO JE TAMO LUD? (Odlomci iz knjige O OPANČARIMA I OPANCIMA – Drugi deo) – Nastavak 55

2 avgusta, 2014 u rubrici O opančarima i opancima

Šta je vaš ministar odbrane Džordž Robertson rekao u vazduhoplovnoj bazi Đoja del Kole, u Italiji verovatno znate, a ja bih, ako dozvolite, to malo komentarisao. Proizilazi da je za EU ova trening utakmica sa Jugoslavijom kao sparing partnerom bila jako korisna – Ujedinjena Evropa je shvatila da ispred sebe ima „vojno brdo uz koje tek treba da se popne“. On razočarano konstatuje da  u ovoj utakmici Amerika još uvek učestvuje sa dve trećine efektiva, da Evropa nije u stanju da razmesti trupe, adekvatno ih opremi. Čime da ih transportuje? Ako je – vas toliko udruženih – takva nemaština snašla u ratu protiv Jugoslavije, šta će biti kad ovako napaljeni udarite na nekog jačeg, ili on na vas, ne daj bože! Rekao bi čovek da je tako otvorena izjava neviđena glupost. Nas su u vojsci učili da bi to spadalo u najstrože vojne tajne – ne sme neprijatelj da zna vaše slabosti.

       Mislim, međutim, da je poruka vašeg ministra odbrane jasna i da je, u stvari, upućena vašem javnom mnjenju – treba revidirati budžet i mnogo više izdvajati za naoružanje. A od koga ćete da kupujete. Pa, razume se, od Amerikanaca, oni bar toga imaju. Siroti Robertson nije za džabe išao na Harvard da Amerikancima priča o ratnim veštinama. Izgleda da je edukacija bila obostrana.

       Evo vam i nekih korisnih podataka kad Gordon Braun bude obrazlagao rebalans budžeta – za poslednjih deset godina SAD su za potrebe vojske izdvajale u proseku po 400 milijardi dolara godišnje. Za to vreme NATO je u ratnu mašineriju uložio pet hiljada milijardi dolara. Koji ste Vi glavni evropski jastreb sa onom sićom što vam taxpayer-i godišnje izdvajaju! Meni, kao prevashodno poslovnom čoveku, od pomenutih cifara kosa se diže na glavi. Koji je to biznis! I Vi i dalje pričate da se u slučaju Jugoslavije radi o nekakvoj humanitarnoj akciji. Pa Amerika zbog tog biznisa mora da izmišlja ratove. Mora to silno naoružanje negde i da se troši, da se isproba. Komercijalne demonstracije su neophodne. Ko će tu gvožđuriju da kupuje ako, nekim čudom, zavlada globalni mir. Pa Klintona bi oni koji iza tog biznisa stoje ubili ko Džona Kenedija, ako za dva mandata ne bi izmislio ni jedan rat. A u tu svrhu – humanitarne akcije deluju kao najelegantniji razlog.

* * *

       Meni nimalo nije žao što se ekipa Bler – Kuk – Robertson toliko izglupirala, ali mi je strašno žao moje druge zemlje – Britanije. Čak i da za momenat zanemarimo moralne aspekte tako srozanog kredibiliteta, mada su to temeljne osnove na kojima, i dalje držim da je tako, počiva i Velika Britanija, pozabavimo se za momenat nekim praktičnijim aspektima. Pre ili posle, neko će ipak morati da gradi i obnavlja ovo što ste razorili. Biće to ogromni poslovi vredni desetine milijardi dolara. Jugoslavija to očigledno neće moći sama, pa će vispreni svetski poslovni krugovi naći i izvore finansiranja. Gde Britanija – ova koju Vi sada vodite, vidi svoju šansu u toj ekonomskoj utakmici. O poslovima će odlučivati živi ljudi – ovi koje ste tako unizili. Verovatno se bar u to  razumem. Posao ne dobija uvek onaj ko da najjeftiniju ponudu. Mnoge druge, uključujući i subjektivne stvari utiču na to. Grdno se varate da bi se u tom pogledu bilo šta promenilo, ukoliko bi sutra na čelu Jugoslavije bio neko drugi umesto Slobodana Miloševića. Njega niste unizili – ojačali ste ga. Unizili ste ljude ove zemlje i mnogo će vremena nekim drugim, razumnijim političarima koji će doći posle Vas biti potrebno da se to popravi. Meni su te stvari jako bliske. Osećam ih ovde. Posle događaja sa Bosnom, a pre ove agresije, komentari su bili – dobro, Britanija je, razume se, bila na strani Zapada jer tamo i pripada, ali se nije preterano eksponirala, čak je u nekim situacijama bila i korektna. Mnogo je veći bes bio na Nemačku, čak i na Francusku. Sada je situacija drastično obrnuta. Mi koji živimo ovde, a volimo Britaniju, nemamo više nikakvih argumenata da dokazujemo suprotno. Vi ste nam sve argumente uništili. Ljudi su ovde više ogorčeni na Britaniju, nego na Ameriku. Kažu – šta se od Amerike drugo i očekivalo. Oni su u svojoj jedva dvesta godina dugoj istoriji već uspeli da unište ceo jedan narod – Indijance, koji se sada mogu videti samo u američkim kaubojskim filmovima. Ali šta je sa Britanijom? Jedinu, mada za sada tanušnu, nadu da se u tom pogledu bilo šta popravi pružaju ljudi kao što je Toni Ben, Džon Rendal, zatim Gardian, Independent, Observer i povremeno Daily Telegraf i Times.

      Gospodine Bler, ako mislite da ovaj aspekt nije važan, konsultujte se o tome sa britanskim poslovnim ljudima. Recite im usput da Nemačka već stavlja sebe na čelo takozvanog novog „Maršalovog  plana“ za obnovu Jugoslavije.

Nastaviće se