KO JE TAMO LUD? (Odlomci iz knjige O OPANČARIMA I OPANCIMA – Drugi deo) – Nastavak 67

18 avgusta, 2014 u rubrici O opančarima i opancima

Gospodine Bler, zamolio bih Vas za jednu malu uslugu. Verovatno ste u kontaktu sa Vašom partijskom drugaricom gospođom Glendom Džekson. Gospođa Svetlana Bojković, glumica, bard jugoslovenskog glumišta, uputila joj je pre izvesnog vremena pismo, na koje još uvek čeka odgovor. Najljubaznije Vas molim da svojim autoritetom zamolite gospođu Džekson da gospođi Bojković pošalje odgovor – bilo kakav. Razumeće to gospođa Bojković – mi Jugosloveni znamo da čitamo i između redova. Meni je posebno neprijatno jer, kao glumice, izuzetno cenim i jednu i drugu.

       Pre nego što sam Vas gledala na sceni „Lirik teatra“, 1982, već sam Vas poznavala kao Elizabetu od Engleske i kao Hedu Gabler. Kasnije sam i sama odigrala obe te uloge u mojoj zemlji.

        Gospođo Džekson, Vi pripadate ostrvskom narodu, a biti na ostrvu znači biti sam. Vaš narod je vekovima bio bitku da ne bude sam. I još uvek je bije. Da li shvatate, a verujem da shvatate, da neko može biti ostrvo usred kontinenta? To je danas moja zemlja kojoj su preko reka porušili mostove i odvojili nas od nas samih. Sramota me je da Vam, kao umetniku koga cenim, objašnjavam šta znači most u svakom smislu. Zato ću Vam citirati našeg nobelovca Ivu Andrića:

    „Mostovi su kao večita i večna nezasićena ljudska želja da se poveže, izmiri i spoji sve što       iskrsne pred našim duhom, očima i nogama. Da ne bude deljenja, protivnosti, rastanka.“

        U ime nedužno poginulih u vozu u Grdeličkoj klisuri, u ime nedužno pobijenih u Aleksincu, u ime nedužno poginulih srpskih izbeglica iz Hrvatske, koje je smrt našla na Kosovu, u ime nedužno pobijenih albanskih izbeglica koje su se vraćale na Kosovo, u ime nedužnih radnika Radio-televizije Srbije koji su sprženi dok su obavljali svoj radni zadatak, u ime trogodišnje  devojčice iz Batajnice koju je geler usmrtio dok je bila na noši, u ime više od hiljadu pobijenih nedužnih ljudi, molim Vas učinite nešto da se ova krvava igra prekine.

       Učinite nešto u ime života naše, jugoslovenske dece i unučadi koja ne idu u školu i koja život provode u međuvremenu. Shvatate li, gospođo, da je to ne samo fizički već i duhovni genocid. Da smo mi, verovatno, novi Indijanci. U sredEvrope.

       Učinite nešto i kao pripadnik Vaše, vladajuće Laburistčke stranke. Verujem da kao umetnik imate i morate imati veću snagu i čistiju viziju ovog sveta. Volela bih i želela da čujem glas Vaše umetničke duše. To je najmanje što mi, jugoslovenski umetnici, od Vas očekujemo. Ako ne možete, u ime Hrista, oprostićemo Vam.

* * *

       Ispod ruševina RTS – Radio-televizije Srbije još uvek vade poginule. I juče su pronađene dve nove žrtve. Konačni bilans još nije poznat.

* * *

Gospodine Bler, može li za kraj još jedan vic, engleski:

A man is falling down from a high building, passing buy a his neighbor enjoying the sun on a third floor. „How you doing“, asked him the neighbor! „Stil good! Stil good!“, answered the falling man.

       „Looking forward to hearing from You soon! Give me a call and give my regards to Billy! See You later!“

Nastaviće se