Neka cveta hiljadu cvetova

5 jula, 2015 u rubrici Opančarski dnevnik

       Velika se polemika i ove godine stvorila povodom otkupa knjiga od strane Ministarstva kulture za biblioteke Srbije, a najviše zbog toga što su pare iz budžeta otišle i na biografije Mateje Kežmana, Suzane Mančić, Marije Šerifović, Lotara Mateusa … tako da ne verujem da ćemo iduće godine biti u prilici da čitamo biografije Marijane Mateus, Nataše Bekvalac i drugih popularnih ličnosti ove nam svakidašnjice.

       Tu pojavu je naš proslavljeni dramski pisac Dušan Kovačević, prema pisanju Kurira, prokomentarisao rečima – “Sad sam prvi put čuo od vas da su za javne biblioteke otkupljena i dela tih ljudi kojima je pisanje usputni posao. Prokomentarisao bih to u jednoj rečenici – neka raste 1.000 cvetova!” Želeo bih da verujem da ovu Mao Ce Tungovu misao o ljudima kojima je pisanje usputni posao, Dušan Kovačević nije rekao u pežorativnom smislu, mada se iz konteksta u kome je to rečeno, to teško da zaključiti.

       Ima puno ljudi koji imaju šta da kažu, pa što da ne pokušaju. Bolje nego da izmišljaju. Koliko puta ste se posebno zainteresovali za film kad ste na špici videli ono based on a true story. A da li je to neko napisao u vidu zanimanja ili usput, irelevantno je. Kvalitet onoga što je napisano bi trebao da bude jedini kriterijum. Uostalom da Simonida Milojković, novinar Blica, nije, onako usput napisala svoju Grabljivicu, mi se danas ne bismo mogli podičiti da imamo najprodavaniju knjigu na Balkanu u poslednjih 25 godina, koja se prodaje i u Velikoj Britaniji, Americi, Kanadi, Australiji … i šire. A ako može Simonida, što ne bi mogla i Suzana. Ona sigurno u toj materiji ima bogatije iskustvo od nje. Nisam čitao ni jednu od tih knjiga, što ne znači da ih ne bih čitao, negde na plaži, na primer. Uostalom, ne verujem ni da je Simonida, za razliku od Suzane, tu pisala o teoriji relativiteta.

       Rekoh, mene više interesuje kvalitet kao kriterijum za otkup knjiga, a u to ozbiljno sumnjam, jer ispada da i Komisija te knjiga onako usput bira, a to je mnogo gore od onoga kad neko nešto usput napiše. Predsednik Komisije, Milan Vlajčić, kaže – Ako bismo malo prelistali, na primer, autobiografija Kežmana je zanimljiva”. Mislim da u tome i leži suština – ne može se ovaj odabir knjiga vršiti na bazi prelistavanja. A po metodologiji kojom se kod nas radi, to drugačije ne bi moglo ni da bude. Rok za prijavljivanje knjiga na konkurs je određen. Po isteku tog roka u narednih par meseci, Komisija treba, onako usput, jer svaki od članova ima i neki stalan posao, da odabere – ove godine kažu 2.000 knjiga, od ko zna koliko hiljada prijavljenih. Kako je to moguće!?

       O tome sam pisao i povodom prošlogodišnjeg otkupa knjiga, pa sam tada na svom sajtu napisao sledeće – aktuelno je i za ovu godinu, pa ponavljam:

Dragi čitaoci,

       Ako ponekad otvorite ovaj sajt nemojte smatrati da ste vi jedini koji ste izgubili vreme. Utešite se time da, prema sajtu Google Analitics, pored vas ima još 4.000 takvih, sa pročitanih 18.362 strane. Sve to za jedva nešto više od godinu dana! Oni su iz 187 gradova, iz 54 zemlje sveta. Iz kojih gradova i zemalja, pogledajte u linku UVOD.

       Sve to, međutim, nije bilo dovoljno da moju knjigu O OPANČARIMA I OPANCIMA komisija Ministarstva kulture odabere za godišnji otkup knjiga koji to ministarstvo vrši za biblioteke u Srbiji. A kako bi je i odabrali, ako je – prema sajtu Narodne biblioteke Srbije, za ovogodišnji otkup konkurisalo 3.468 naslova – sve iz spisateljske produkcije za 2013. godinu. Bravo! Neki autori su konkurisali i sa po 5-6 naslova. Toliku produkciju ne verujem da ima iko u svetu. Pogotovu, računato po glavi onih koji znaju da čitaju i pišu. Definitivno, kod takve produkcije u ovoj zemlji ima više pisaca nego čitalaca.

       Koliko je naslova odabrano za otkup – objavljen je na pomenutom sajtu i taj spisak, ali me mrzilo da brojim. Mene fascinira drugi podatak – po kom metodu je uvažena komisija Ministarstva kulture pročitala sve te knjge, a potom ih međusobno izdiskutovala i donela odluku o otkupu – pa sve to do 10.03.2014. godine.

       Ja naravno nisam ni očekivao da u takvom društvu, takvih pročitalaca budem i odabran. Ja ću i dalje na svom sajtu objavljivati besplatno ono što pišem i radovati se svakom novom čitaocu.

       A što se tiče uvažene komisije, evo za njih jedan savet. Reč je o metodu po kome Novozelanđani, koji imaju najviše ovaca po glavi stanovnika, broje ovce. Mogli bi taj metod, shodnom primenom, da iskoriste kad budu čitali knjige iz produkcije za 2014. godinu. Elem, priča se, da je jedan znatiželjni posetilac, fasciniran podatkom o broju ovaca koji ta zemlja ima, upitao domaćine kako uspevaju da tolike ovce izbroje. Ništa teško, odgovorili su mu – izbrojimo im noge, pa podelimo sa četiri.

       Ove godine nisam ni hteo da učestvujem na konkursu, iako sam u međuvremenu objavio još jednu knjigu – OPANČARSKU HRONIKU, o istim stvarima, istim stilom – O strašno ozbiljnim stvarima, na strašno neozbiljan način, kako reče jedan od mojih uvaženih čitalaca. Priznajem da je i sam naslov, u obe knjige, neozbiljan, pa je možda i to razlog što uvaženi članovi Komisije, to nisu hteli ni da prelistaju. Da jesu, možda bi im se i dopalo. Kad nekome od takvih ponudim knjigu, obično sledi pitanje – A šta ti je to o opančarima? Tek kad objasnim da je u pitanju jedan vic, koji je moto sveg mog pisanja, oni pristaju na razgovor:

U mom selu ima jedan opančar.

Što on pravi dobre opanke!

Obuješ ih, popenješ se na soliter

i skočiš sa desetog sprata –

ti se razbiješ ko….., a opancima ništa!,

       Sad  pogađate o čemu pišem. Dobro, možda nije zgodno – Ministar kulture, jedan od mojih omiljenih opančara, treba još to i da otkupljuje.

       A ako je tako, a ja – advokat po struci, i ne živim od prodaje knjiga, dozvoljavam sebi da svim bibliotekama u Srbiji koje mi se jave na e-mail opancar39@gmail.com pošaljem besplatno po tri primerka knjige O OPANČARIMA I OPANCIMA – da članovi biblioteke čitaju. A ako vam u vašoj biblioteci kažu da nemaju tu knjigu, javite se direktno na isti e-mail. I vama ću da je pošaljem besplatno.

       Poslaću i članovima Komisije za otkup knjiga, onako nezvanično. Valjda će me udostojiti odgovora – makar da su knjigu primili.

       A o kritikama onih stotinak kojima sam knjigu već poklonio, neću sada. To ću objaviti kad me svi od gore pomenutih i ovog puta budu ignorisali.

 Dragiša Čolić, 05.07.2015.