NIŠTA NAM NIJE, AL’ LEKA NAM NEMA – O PRAVOSUĐU I JOŠ PONEČEM (odlomci iz knjige O OPANČARIMA I OPANCIMA) – nastavak 2

12 februara, 2014 u rubrici O opančarima i opancima

Mnogi slučajevi postaju dostupni javnosti samo zahvaljujući štampi. No, to su uglavnom spektakularni slučajevi koji podižu tiraž štampe i gledanost medija. Daleko je više onih životnih slučajeva koji su interesantni samo njihovim akterima. Iz ovih ili onih razloga, uglavnom sa pozicija svojih političkih interesa, vlast se, bar javno, u principu čuva mešanja u rad sudstva. Sudstvu to odgovara i tu poziciju ljubomorno čuva, tako da u praksi sprovodi princip svoje nezavisnosti sama sa sobom u bukvalnom smislu te reči. To može dovesti, a i dovodi, do teških zloupotreba u pojedinačnim slučajevima, koji nisu lako dostupni javnosti, bilo samim tim što za širu javnost nisu interesantni, a češće zbog toga što njihovi akteri nisu javne ličnosti, pa samim tim teško dospevaju u sredstva informisanja.

       Pokušajte bilo kom sudu ili sudiji – od najnižeg do najvišeg, da nešto zamerite, opravdano ili neopravdano. Na primer, opravdano – ima i toga, bezbroj. Njihove reakcije su uvek iste: ili će vas ignorisati – sa aspekta nezavisnosti sudske funkcije, ili će vas upozoriti na sudsku nezavisnost i slobodno sudijsko uverenje, a vama prilepiti etiketu da pokušavate da utičete na rad suda.

       Ako ste pri tom još i iz organa vlasti, reakcija je još žešća, a obavezno poprima i političku konotaciju, koja se zdušno koristi, naročito od „druge“ političke opcije, nije važno koje, jer tu su svi isti. Time sudstvo dobija dežurnog saveznika, jer uvek postoji onaj „drugi“, bez obzira na to da li je vlast ili opozicija u pitanju.

       U želji da to izbegne, vlast izbegava kavgu sa sudstvom, pa su njene reakcije blage ili nikakve, čak i onda kada bi trebalo da budu žestoke. Na primer, kada su pre par godina objavljeni podaci o broju počinilaca krivičnih dela kojima neće moći da bude suđeno zbog nastupanja zastarelosti krivičnog gonjenja – usled neažurnosti sudstva, propuštena je prilika da se to ozbiljno analizira. Da li su u pitanju bile samo „objektivne“ okolnosti koje se ogledaju u stalnom isticanju uvek istih argumenata – neodgovarajući uslovi suđenja, nedovoljan broj sudija i sl., ili u tome ima i nečeg drugog, ako vam viši sud više puta vraća presudu na ponovno suđenje zbog pogrešnog ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, trebalo bi da se neko time pozabavi – ili je u pitanju nestručnost, neozbiljno shvatanje posla ili, možda, i zloupotreba u nameri da u međuvremenu nastupi apsolutna zastarelost krivičnog gonjenja. Takve analize nisu izvršene, pošlo se linijom lakšeg otpora – Narodna skupština je u maju 2006. godine započela raspravu o paketu novih pravosudnih zakona, a tadašnji ministar pravde je ostao upamćen po tome da se on, šta god da je u pitanju, u sudske stvari ne meša – zbog nezavisnosti sudstva.

       Kad su u pitanju građanske parnice, tu sudija i ne mora da vodi računa o navedenim stvarima, jer nema apsolutne zastarelosti. Ako je zlonameran (ili u tome nameran), može vam se desiti da se vaš spor ne presudi ni u „razumnom“ roku od 18 godina, što je mnogo gore nego da se presudi, pa kako god bilo, jer onda imate šansu da nešto pokušate u drugostepenom postupku. Pri tom niko ne razmišlja da takvim suđenjem nije kažnjen samo advokat, već – što je i važnije – građanin koga on zastupa.

       A ako se obratite Ministarstvu pravde da u smislu Zakona o uređenju sudova u konkretnom slučaju postupe po pravu nadzora, jedino što će učiniti, ako po tome uopšte i postupe, jeste da vašu predstavku dostave onom istom sudu protiv koga ste predstavku podneli, o čemu vas posle nekog vremena obaveste i to na default formularu od par redova.

Nastaviće se …