O MUZICI, NAŠIM NARAVIMA I JOŠ KOJEČEMU PO NEŠTO – nastavak (1)

21 decembra, 2013 u rubrici O opančarima i opancima

U Londonu sam se najviše družio sa Đelom, Direktorom tamošnje Energoprojektove firme. Pre dolaska u London, on je bio jedan od “inventara” Madere. Nešto u fazonu – ako ne možete da ga nađete pozovete Maderu i zamolite da vam daju Đelu. E taj Đela, kad je došao u London, imao je veliki problem – nikako nije mogao da pronađe pab koji bi ga podsećao na Maderu.

       Jednog dana, tek sam bio došao s posla – zvoni neko na interfon: Kolega (tako je voleo da me oslovljava kad se zajebava), silazi dole, čekam te – pronašao sam! Šta si bre pronašao, koji ti je, tek sam došao … Maderu, odgovara on, nemoj da me teraš da dolazim gore, i onako ćeš da siđeš! Šta ću, siđem, on vozi pravac Hyde Park, Bayswater, pab Swan. Prolazio sam toliko puta tuda, pab kao i svaki drugi – I šta te ovde podseća na Maderu, pitam ga. Vidiš ovaj park, pokaza on na Hyde Park u širokom luku – vidim, kažem ja. – E to ti je Tašmajdan, a u ovoj bašti ćemo na leto da sedimo. Sad je zima. Ulazi unutra, ja za njim. Ne osvrće se ni na kog, pa pravac uz neke stepenice. Otvara vrata kao svoja, stade na sred njih – unutra, neko društvo, već poprilično zagrejano, ispostaviće se kasnije Šveđani,  a u uglu jedan pogolemi čovek s bradicom a la Piter Justinov, za klavirom. Kad ugleda Đelu, udari tuš po dirkama, ustade i gromko objavi – Ladies and Gentlemen, may I introduce you, my very good friend from Yugoslavia, Mr. Milan Delic! Šveđani poskakaše sa sve čašama i aklamacijom nas pozdraviše, a Đela se okrete prema meni i reče – Kolega, jeste li videli taj doček! Tu je došlo i do krštenja – Swan je postao Mala Madera. Posle nam Šveđani nisu dali da idemo, a kad sam došao kući, žena je već tada, po ko zna koji put, htela da se razvede od mene.

       Imali smo tamo i našu kafanu – Akropolis. Tu smo znali, kad ovi naši dođu da gostuju, da ih pokupimo posle koncerta i tamo odvedemo. Javimo gazdi da dolazimo i on na vreme isprazni kafanu. Ostanemo do zore. Nema ničeg lepšeg nego kad muzičari sviraju za svoju dušu.

       Ponekad bih tamo odveo i goste na večeru. London su svi voleli, pa su i dolazili – koje službeno, koje privatno. Znao sam i da ih iznenadim – u kafanskom orkestru pevao je Mile iz Kikinde. Došao tamo pa ostao. Naravno pevao je onaj njihov repertoar, ali nije zaboravio ni “one naše”. Imao sam dogovor s njim – dam mu neprimetno znak, orkestar opali tuš, a Mile zapeva – “Četir’ konja debela …..”. Ovi naši, ne mogu čudu da se načude – u sred Londona pa to! Ja se pravim lud, nemam pojma. Kasnije odem do Mileta i izmirim račune – za svaku pesmu po 10 Funti.

Nastaviće se …