O ordenju i još ponečem

17 februara, 2014 u rubrici Opančarski dnevnik

Juče je bio državni praznik – dan državnosti,  i tim povodom je Predsednik najzaslužnijima podelio 89 odlikovanja. Da toga nije bilo, teško da bi neko i znao o kom prazniku se radi. Samoposluge su radile, a ne kao nekad za “29 Novembar” – sve zatvoreno pa ni hleba nemaš gde da kupiš, što je već vidan napredak u odnosu na ono tamo vreme, tako da je broj podeljenih odlikovanja sasvim opravdan. U tu čast, nećemo raditi ni u ponedelljak, treći dan praznika – tzv. produžene paterice. Doduše, ne svi. Neće raditi oni najvažniji – državni službenici, javna preduzeća i sl. Oni drugi koji treba da zarade i za njihove plate će raditi. Nema odmora dok traje obnova, staro je političko geslo.

       Slušam dnevnik RTS-a i čitam titl koji ide ispod slike – Predsednik podelio odlikovanja povodom dana državnosti … Predsednik podelio odlikovanja povodom dana državnosti … U jebote, nije valjda dva puta po 89! Da se nisu zabrojali? Na sreću, nisu! Bila je greška.

       Veliki je to posao bio. Koliko je samo materijala trebalo pročitati i obraditi da bi se došlo do tih 89 pravih. Moralo je tu biti bar nekoliko puta više predloga, jer u pitanju je ne samo ugled države, već i ugled samog Predsednika, a ako se tome doda i stotinak drugih odlikovanja podeljenih protekle godine, posao je bio ogroman, tako da je taj OOUR Predsedništva bez svake sumnje vredno radio.

       Obrazloženje, je pročitao prvi Predsednikov savetnik Oliver Antić – nadam se samo pročitao, jer kad je taj čovek u pitanju, ja odmah postajem skeptičan, pa mi nadiru pitanja – ko je učestvovao u tom ogromnom poslu, ko je njime rukovodio, ko je ustanovio kriterijume … Brojka od 89 odlikovanih ukazuje na to da je konkurencija bila žestoka, da je bilo mnogo kandidata, a te slatke muke obično nastaju kad državi cvetaju ruže.

       A da li je baš tako? Sa tim se, na primer, ne slaže jedan od naših najpoznatijih savremenih pisaca, Svetislav Basara, koji u intervjuu povodom svog najnovijeg romana “Gnusoba”, kaže – Posle deset godina od streljanja Đinđića, jednostavno sam osetio potrebu da se stavim na jednu stranu i da onima koje mrzim kažem: idiote, ćubre, ološu, fukaro, impotentno đubre … Kaže, da je reč “gnusoba” tražio u rečniku kako bi izrazio ono što oseća.

       Tražim kompletnu listu odlikovanih, ne mogu da je nađem. Želeo bih i da ispod svakog od njih pročitam bar ono najosnovnije o njegovim zaslugama koje su zavrednele ovo najveće državno priznanje. Dovoljno sam mator a polovinu onih čija se imena pominju ne znam. Kako li se tu tek ovi mlađi snalaze. Lako je pomenuti i nagraditi Vericu Barać, nagradio bih je i u pet, a ne 89 nagrađenih. Isto je i sa Dr. Nadom Basarom – otišla u beli svet, tamo se proslavila bez ikakve ovodržavne pomoći, a nesebično pomaže našima. To govori o njoj ne samo kao lekaru, već i kao čoveku. Da li je među nagrađenima bilo mesta i za genetičara Miodraga Stojkovića, koji je takođe svetsku slavu stekao bez ičije pomoći, a onda se vratio u svoj Niš da odatle pomaže ljudima. Da li je iko za ovu zemlju učinio više od Novaka Đokovića, a ni njega nema na spisku … Sve bi se to možda dalo i objasniti da su objavljeni  kriterijumi.

       Slušam muziku – klasičnu takođe, ali da ne beše ovih nagrada ne bih doznao da je Aleksandar Vujić najveći srpski kompozitor, koga je zapala i čast da se u ime nagrađenih  zahvali na dodeli priznanja, te da u povodu toga kaže i nešto totalno suprotno od onog gore Basarinog – da za Srbiju postoji budućnost bazirana na pravim vrednostima i da je predsednik Tomislav Nikolić, dodeljujući ova odlikovanja, dokazao da ima iste kriterijume, kao i narod koji ga je izabrao – “Svaka budala bi mogla da bude mudrac, ali neće – zato je budala, svaki mudrac bi mogao da bude budala, ali neće” – zato je mudrac” (nepoznati autor). Bolje da je ćutao. Oratorijumi mu bolje idu.

       A to mišljenje o sebi, potvrdi i sam Predsednik koji u svom obraćanju nagrađenima reče da su ga građani Srbije ovlastili da menja vrednosna merila kojima nisu bili zadovoljni i da je zato u njihovo ime dodelio ove društvene pohvale. Ja kao građanin ove zemlje i pripadnik ovog naroda takva ovlašćenja Predsedniku nisam dao a ne bi ih ni dao čoveku koji je formiranju ovih sadašnjih merila vrednosti i sam dao svoj zamašni doprinos, a period njegove rehabilitacije je isviše kratak da bih ga ovlastio da ih on sada u moje ime i menja, pogotovu što i dalje ne verujem u njegove kriterijume. A to što reče kompozitor Vujić da Predsednik ima kriterijume kao i narod koji ga je izabrao je i najveći problem. I sa narodom treba raditi. A od Basarinih i Vujićevih ocena bliže su mi, na žalost, one prve.

DC, 15.02.2014.