O POLITICI I JOŠ PO NEČEM, nastavak (8)

10 januara, 2014 u rubrici O opančarima i opancima

Vreme je da objasnim i šta znači onaj naslov O OPANČARIMA I OPANCIMA. Bilo je to negde početkom osamdesetih (naravno, prošlog veka). Interexport je, zajedno sa Naftagasom iz Zrenjanina, učestvovao na tenderu za jedan veliki posao izgradnje naftovoda u Alžiru i ja sam bio doveden iz Energoprojekta kao stručnjak za Ugovore o investicionim radovima u inostranstvu, pa sam po tom osnovu te godine i boravio u Alžiru jedno desetak puta. Kad je sve već bilo pri kraju – ponuda predata investitoru, mi ušli u najuži izbor, na njihov zahtev, formiramo mi ekipu od nekih petnaestak ljudi, uglavnom inženjera, odgovornih za pojedine delove projekta i odemo u Alžir, da na licu mesta odgovaramo na sva pitanja investitora. Ja sam bio zadužen za samu formulaciju ugovornih odredbi, a kao eksperta za finansijske klauzule ugovora Naftagas je poslao Milana B., koga smo svi iz milošte, pošto je bio najmlađi i najsipmpatičniji, zvali Milanče.

       Sedimo mi tako danima, smešteni (van sezone u zimsko doba) u jednom hotelu na obali Mediterana i dosadno nam – bar da ovi od Investitora hoće nešto da nas pitaju. Negde petnaestog dana, odlučimo mi da bez znanja Investitora pobegnemo kući. U tome su naročito bili namerni oni iz Naftagasa, jer bilo je vreme svinjokolja sa kojeg oni nikako nisu hteli da izostanu. Ostavimo tamo dežurnog da se javi na telefon ako ovi budu zvali i pravac Juga. Na nesreću, bili smo brzo provaljeni, pa smo prvim letom morali da se vratimo u Alžir, a jedina korist od tog neuspelog izleta bila je što su ovi iz Naftagasa došli puni onih stvari što svinjokolj pruža – kobasice, čvarci, kavurma, švargla ….. A kako smo primetili da se sa tim odlično rimuje Alžirsko crno vino trošili smo i toga dve gajbe dnevno.

       Atmosfera divna i prekrasna samo malo dosadno. I izmislimo mi takmičenje u vicevima. Posedamo oko jednog okruglog stola i po redosledu svako mora da ispriča vic. Ako ne može da se seti, ispada i tako dobijemo dnevnog pobednika, gde kvalitet vica nije bio presudan. Važno je bilo učestvovati. A što se kvaliteta viceva tiče, tu smo imali posebnu komisiju koja je ocenjivala one najuspešnije, poenima do 100. Bilo je predviđeno da na kraju proglasimo pobednika i uručimo mu nagradu, koja je razume se bila opet u vinu.

       Jedne večeri dok je takmičenje bilo u najžešćoj fazi, svega par dana pred povratak, a bilo je i viceva koji su bili prešli zavidnu granicu od 90 poena, za reč se javi Milanče, koji jedini nije ni učestvovao u takmičenju a koji i inače nije ni bio mnogo pričljiv – neko primeti da je Milanče verovatno gladan, jer on se obično samo tada javljao za reč. Ali ne! Milanče hoće da ispriča vic. Iako većina povika u glasu da je to samo po sebi već vic, dadosmo mu reč i to prekoreda. I on isprača „vic“, onaj sa početka, koji je i moto ove knjige:

U mom selu ima jedan opančar.

Što on pravi dobre opanke!

Obuješ ih, popenješ se na soiter

i skočiš sa desetog sprata –

ti se razbiješ ko pička,

a opancima ništa!

       Najpre je nastao tajac, kao da smo svi očekivali kraj vica, pa kad smo shvatili da nema više prrolomio se urnebes smeha, baš kao ono gore ispričano o Dinkićevom vicu. Ja sam se u toj gužvi prvi snašao. Ustao sam, prišao Milančetu, podigao mu ruku, proglasio ga za pobenika i proglasio takmičenje završenim. Usledio je novi aplauz, nije bilo ni jednog glasa protiv.

       Šta je Milanče hteo da kaže sa ovim vicem, ne znam nije hteo da objašnjava, a kao što rekoh nije bio ni mnogo pričljiv. Većina nas je kasnije komentarisala da je Milanče, gledajući nas kako mlatimo praznu slamu, to smislio na licu mesta, jer smo mu ličili na opančare koji sede i prave opanke.

       Inače, za ovaj vic sam i “emotivno” vezan. Bilo je to nekih desetak godina kasnije, negde početkom “devedesetih” u vreme dok sam bio Direktor Inexove firme u Londonu. Inexova, zato što je Inex bio osnivač, inače prava britanska firma, registrovana po svim tamošnjim propisima, pa je tako morala i da posluje, što moji osnivači iz Beograda nisu baš mnogo poštovali. Plaćali su mi za robu koju sam im isporučivao kad stignu – ovako kao kao što se i sada kod nas radi, pa su mi tako u vreme događaja o kome pričam dugovali velike pare – preko million dolara. I normalno, nisam ni ja tamo mogao da izvršavam svoje obaveze, pa je pretila opasnost da firma bude zatvorena. Englezi ko Englezi, nema kod njih – objektivne okolnosti i slično. Danima sam molio da mi plate to što dugiuju, oni izmišljaju neke razloge, obećavaju, ali para nema. Kad je stvar postala sasvim kritična pozovem ja Finansijskog direktora Ineksa i kažem mu kakva je situacija – Burazeru, kaže mi on, da ti iskreno kažem, nema od toga ništa, snalazi se kako znaš i umeš. Imamo neke dospele tranše kredita prema Vojvođanskoj banci, juče smo Generalni i ja išli i u Novi Sad, molili da nam to malo odlože, a oni ni da čuju. Posebno je neumoljiv njihov Direktor deviznog odeljenja Milan B. Ništa nismo uradili. Blokiraće nas, tako su zapretili! Obustavio sam sva plaćanja, svaki dinar koji pristigne skupljam za otplatu tih kredita.

       Završimo mi taj razgovor, razmišljam šta da radim. Ne zna se ko je luđi – oni tamo, ili ovi ovde. Odjednom, proleti mi kroz glavu – Milan B., Direktor deviznog odeljenja. Da nije to Milanče? Da, on je u onoj ekipi Naftagasa bio kao predstavnik Vojvođanske banke. Prošlo je od tada više od deset godina, mali je porastao, sad je u ozbiljnim godinama, što ne bi to mogao da bude on. I, ideja mi sinu – Call me pllease …. zvoni telefon, javlja se sekretarica ……. Dobar dan. Ja sam Dragiša Čolić, Direktor Inex-Produkta, London. Mogu li da dobijem Gospodina B. Javlja se čovek u stilu – koji je sad pa ovaj, samo mi je on trebao. Umesto bilo kakvog objašnjenja, ja krenem – U mom selu ima jedan opančar ….. tu se on malo zbuni pa pita – čekaj bre, el’ se mi znamo od nekud. Gile!  El’ si to ti! Jesam burazeru. Muka me naterala da ti se javim ….. Slušaj, reče mi on na kraju. Reci onima tvojima da ovo radim samo zbog tebe. Što se njih tiče, toliko me zajebavaju oko tih kredita, da bih ih najrađe već danas blokirao. Neka plate tebi to što ti je najneophodnije. Ne mora, baš sve. Ono drugo, koliko preostane od toga što skupe, neka mi plate u roku od nedelju dana, a za ostalo ćemo da vidimo. Zahvalim se Milančetu i odmah zovem Finansijskog direktora. – Slušaj Ismete, dobili ste još nedelju dana roka za to što dugujete Vojvođanskloj banci, ali pod uslovom da meni već danas platiš najmanje … Ovaj, ne može da veruje. Ko ti je to rekao, Milan? Kako si uspeo? – Ispričao sam mu jedan vic, kažem mu ja zagonetno. Ko zna šta je u tom momentu pomislio o meni. Verovatno nešto u stilu po kome su se oni međusobno rangirali – u jebote, ko zna kako je ovaj rangiran, najopasniji su oni koji se prave naivni. U svakom slučaju, pare su stigle, ja sam poplaćao tamo ono što mi je bilo najnužnije, spasio firmu, a one u Beogradu, spasio blokade. Sve zahvaljujući jednom vicu! Milanče i danas sam ti zbog toga zahvalan. U ime toga, poslaću ti primerak ove knjige sa posvetom!

       A kad sam jednom prilikom ispričao ovu zgodu u nekom društvu, ostade priča o opančarima koijih je u ovoj zemlji premnogo, a o čijim opancima će tek da se priča.

       Počeo sam sa takmičenjem u vicevima pa neka tako i ostane. Za sada je Dinkić na prvom mestu – Opančar broj 1.

Nastaviće se …